Temelj…

Čuo sam se s Bokom pre neki dan, ja je pozvao. Preko skajpa, naravno, ko će njen telefon naći. A i preko ovog čuda sam je vrebao danima. I dalje je prilično rezervisana prema svemu što bih možda imao da joj kažem. Hladna je, ne zanima je. Ne, nema problem sa nostalgijom. Kaže: ’’To samo vi što ste otišli preko’’, kao, samo mi se laćamo nostalgije…

Ali, greši…

Čujem se sa Saletom, tu i tamo pa redovno… I Sale kaže da ga drma, mada nigde nije otišao. Pitam – kako, a on šeretski odgovara: ’’Šta – kako…? Imam samo ulice, parkove i klupe ovde, i tek poneko lice koje poznajem iz mladosti… Šta, kao, misliš da je meni lakše zato što mogu da sednem na klupu na Malom Trafordu…? Tamo je prazno, druže moj… Prazno…’’

O Panti da ne pričam, njega je prvog uhvatilo. Dobro, možda zbog žene, mnogo je starija, biće da su i njega ranije uhvatile srednje godine. A možda je samo pre nas ispucao svoju municiju u restlovima seksualne revolucije, ko će ga znati…

Ponekad pred spavanje zamislim onu malu mermernu ploču koju smo postavili za Bucu. Zamišljam kako će sad, u jesen, suvo žuto lišće pasti po njoj.

Ponekad zamišljam da ga neko pronalazi živog… A ponekad da mu pronalaze grob. Tri puta sam i sanjao. Ovo drugo… Tumači snova, ovde na netu, kažu da je trebalo da zapamtim okolinu, predeo.

A nisam…

Ponekad mi se čini da nas samo ta Bucina tajna, ta besmislenost njegove smrti, drži na kakvom-takvom okupu…

Pa i to što ga nema.

Jer…

Kao da… Na primer samo… Kada bi se odnekud pojavio… Kao da bismo se svi prikupili i uzidali u temelj… Nekog novog početka. Novog zajedništva…

Do čega li je…?

Dan mi je nekako baš ’’po meri’’.

Posle posla sam popio kafu u svom omiljenom kafiću uz neki ekstra dobar bluz. Momak koji je radio za šankom značajno mi je namignuo kada je prebacio na tu plej-listu. Skontali smo nekako da slušamo slične stvari, a ovo danas je nešto novo. Ne znam odakle mu i ne znam šta je to pustio, ali otkinuo me je.

Do maločas sam razgovarao sa Lunom. I to je prijalo. Slušali smo muziku. Smejali se. Ona baš ume da situacije učini stvarnim.

E, da, pre toga smućkao sam nešto nalik na burek. Pratio snimak na YT i lagano, kadar po kadar, kopirao. Nazvao sam ga kopi-pejst burek. Ispalo je onako, poluprofi. Da je sir bio bolji, ’ladno bi me nateralo da otvorim buregdžinicu tu na ćošku, gde neki lik nudi lokal na iznajmljivanje.

Priznajem, umesto limunade držim se bokkøl-a, mada od piva prilično štucam u poslednje vreme. Već posle prvog. Evo i sada sam se već dva puta prihvatao vode i šećera. Zanimljivo, u Srbiji mi to nikada nije zaustavilo štucanje, a ovde redovno. Ne znam kako to da objasnim.

Možda je do vode. Mada, kada je voda u pitanju, sviđa mi se i akevitt, iako tvrdim da nema rakije bez šljive.

Na kraju svega, udario me “promet“ na blogu. Statistika kaže, skoro 50 ljudi pogledalo šta sam imao da kažem. To je ipak značajan skok u odnosu na nula do dva što se vrti danima.

Da ne poveruješ.

Možda u stvari sve ima veze sa zavičajem i nostalgijom. I sklon sam da verujem da je tako.

Samo, posle dve godine provedene ovde i svih onih provedenih tamo, mogu da kažem samo to da je nostalgija jednako jaka i ovde i tamo.

Jer, ono što nam istinski nedostaje nije prekrio prostor, nego vreme.

Nedelja kada smo otišli

Te poslednje nedelje otišli smo i Panta i ja. On po drugi put, a ja valjda zauvek.

Dosta je bilo.

Heh, zabavno mi je što je Oblogovani ostavio tu dilemu da li sam pustio neku pesmu pri odlasku ili nisam. Pa, da, on je mogao samo da nagađa. Ima toliko pesama o nedelji, kud se setio baš te o nedelji kada je otišao Hase, haha.

Pa, da, da sam se setio te, moguće da bih je pustio.

Nisam, da se zna!

Pustio sam jednu sasvim drugu. Ali to je nevažno. Da sam pustio bilo koju drugu isto bi bilo.

Bolelo bi, svejedno…

“Zrenje“

Prošlog vikenda odlučio sam da se uhvatimo u koštac, “Zrenje“ i ja. Ja i ja, takoreći. Otvorio sam buteljku neke turske rakije koju sam slučajno našao na rafu jednog malog marketa. Ne znam od čega je, ali nije loša. I krenulo je.

Provirio sam u komentare koje je Oblogovani dobio o knjizi i priznajem i ja sam pročitao knjigu “iz cuga“. Ako vas zanima, sa rakijom nije isti slučaj, popio sam nekoliko čašica dok sam čitao, a pošto je to potrajalo celo posle podne i veče, držalo me je taman toliko koliko treba da preživim opet sve to.

To je bilo neobično iskustvo. Stvarno sam imao osećaj da čitam priču o nekom drugom, a ne svoju i svoje ekipe. Znate, sada mogu da kažem da je Merima, recenzentkinja, potpuno u pravu: pitam se da li se sve to zaista dogodilo? Da li je moguće da se sve to dogodilo. Ovde sam tek 16 meseci, ali kao da sam i prostorno i vremenski svetlosnim godinama daleko od svega što se dešavalo. Ne od moje ekipe, ne, njih sam poneo sa sobom, bar onakve kakvi su nekada bili, nego od svega toga što se dogodilo.

Dobro se Oblogovani snašao među tim spisima. Trebalo je tu prilično truda, vremena i živaca.

Slušao sam te večeri svih sedam ploča koje sam ovde uspeo da nađem, uglavnom po internetu, na gramofonu koji sam isto tako kupio.

Ne znam šta sam hteo da kažem. Sedam osam dana planiram da napišem nešto, jer je red, ali ne znam.

Sve mi je izmešano po glavi.

 

Izašao roman

Javio mi se Oblogovani.

Izašao je roman.

Zrenje se zove.

Tja. Prvo mi je naslov delovao bez veze. Sada, što ga više vrtim po mislima, mislim nekako – možda i ima smisla.

Poslao mi je nekoliko primeraka. Kaže, možda bi valjalo poslati ekipi. A ja ne znam da li bi trebalo? Hoće li prepoznati dobre namere, ili neće?

Ne znam.

Oblogovani kaže da je svoj prvi roman poslao nekoj svojoj ekipi. Neki su se javili posle toga, neki nisu. Drago mu je zbog onih koji su se javili, kaže. A drago mu je i zbog onih koji nisu. Nema veze, kaže on.

Šta znam.

Tako će možda biti i sa Zrenjem i mojom ekipom.

Ako im uopšte pošaljem.

Čekam da stigne. A plašim se šta ću zateći unutra.

Hm… To će ostati moja lična dilema.

A tebi, Oblogovani, hvala. Pa, šta god da bilo unutra.

Snovi i stramputice

Listao sam danas neke vesti iz starog kraja.

Ne radim to često, ali ponekad mi dođe. Odalami me tako neki miris, nešto, tako protrči kroz mene i prodrma me kao da mi svu prošlost i mladost nabije u pluća. Ne drži dugo, kratko je kao tren, ali snažno kao šamar.

Pa, ni tada me to baš ne natera da se latim sajtova sa vestima odande. Ali, danas, eto, jeste.

Vidim, Boka se i dalje drži. Citiraju je, mišljenje joj je na ceni. Stalno po medijima daje neke analize u vezi sa ovom svetskom ekonomskom krizom. Uliva poverenje, a i nalazi se pri samom vrhu te bankarsko-društvene lestvice, pa se njena reč poštuje.

Nisam se čuo sa njom odavno. Desi se, odem na skajp, a i ona je tamo. Provedemo zajedno tako, u tom malom sajber kutku, i po deset-petnaest minuta. Ćutimo. I onda neko od nas izađe i ode.

Sanjao sam je pre par dana. I, kao, sve je kul, pričamo baš kao nekada. Ona mi, naravno, prigovara što nisam završio fakultet.

– Vidi koji dripci danas diplomiraju na nekim levim fakultetima, a ti si mogao da imaš pravu diplomu.

I nastavlja, tako, nabraja mi neke stare drugare koji su u avgustu završavali razred, a danas ih sreće na svečanim koktelima po stranim ambasadama.

– Govorila sam ti – nastavlja opet svoju staru priču, i ja znam da je u pravu, ali mrsko mi je da uopšte pokušam da joj to kažem. Ona nabraja imena onih koji su bili sposobni i snašli se u životu, i – da, da mi je neko onomad rekao da će oni biti ljudi na položaju, ili bih to shvatio kao dobar humor ili kao strašno proročanstvo pred kojim se diže ruka na sebe. Ovako, stvarnost je stigla postepeno, i sada je sagledavam sa gočinom, ali bez neverice.

U tom snu, Boka odjednom, kao u japanskim hororima, poprima izobličeno lice, a glas joj postaje metalno zastrašujuć:

– U stvari, ti zaslužuješ najgori ropac, jer si kukavica i prevarant!!! – to govori dok me uvija u ono Bucino pismo i ja ne mogu da dišem. Smanjujem se, a ona postaje sve veća, stavlja me u muštiklu i elegantno pripaljuje upaljač. U toj vatri vidim Dragana Šumadinca kako mi se približava i kaže da je vatra – vatra, svejedno kako goreo u njoj, kao bednik ili kao car.

Probudio sam se ispuštajući neke krike od kojih sam se i sam uplašio.

Napolju se budilo ovo hladno norveško nebo. Računar je neumorno radio. Skajp je slučajno ili ne, ostao uključen.

Boka1969 je ostavila par poruka.

Boka1969: Hej…?

Boka1969: Tu si…?

Boka1969: Ili ćutiš, ili nisi tu…

Boka1969: Nema veze, htedoh da ti kažem samo ovo: kada pogledaš ko je sve doktorirao, i ko se smatra “uspešnim“, jasno je da sam bila u pravu što se tiče tebe. A ako sam u pravu što se toga tiče, onda sam u pravu i u vezi sa Bucinim pismom. U stvari, u vezi sa svim ostalim stvarima.

Hm…

Možda me opet udario miris, tako nešto, mladost, jebi ga… Da mogu, sam bih sišao u pluća i vratio se 25 godina unazad.

Ali, ne mogu…

Ugasio sam računar. A neka tuga je nastavila da radi umesto bučnog “kulera“.

 

Luna

Sa Lunom čavrljam, redovno. Smejemo se, patimo, igramo se rečima. Životi su nam sada dve paralelne linije, dovoljno blizu da se njuše, a dovoljno daleko da se ne dodiruju.

Mislim da je i ona odahnula kada sam otišao.

Ja sam težak tip. Teško me je podnositi. Zapravo, kada bih otišao na pregled kod nekog psihića, sigurno bih iz ordinacije izašao sa nekom dijagnozom. Makar kakvom. Još kada joj, povrh svega, nisam muž, već neko koga, pa, hm, recimo ko joj je drag, onda – ups, to je prava nevolja!

Prostornu distancu je stoga prihvatila sa olakšanjem. Nije to rekla, nije ni morala.

Sa druge strane, distancu među našim unutrašnjim svetovima ne bi podnela tako lako, znam to. Tamo smo, za sve ove godine, poređali zvezde i sagradili sazvežđa topla kao utroba. Tamo se smejemo, čistimo vulkane i zalivamo baobabe. Glupiramo se. Možemo da budemo šta god hoćemo i da menjamo i selimo stvarnosti kao kanale na kablovskoj.

Ipak, i pored tog našeg Univerzuma, zadržao sam samo za sebe jedno malo parče sveta. To je ovaj blog. Ona ne zna za ovo mesto. Ne znaju ni moji drugari, niko. Ni za knjigu im neću reći. Ako ikada dospe do njih, mislim da se neće prepoznati. Jednostavno, neće to želeti, zato što smo svi mi neki drugi ljudi danas ili bar to uporno nastojimo da budemo, posle svega.

Rekla mi je pre neki dan da ljudi vole da žive živote koji nisu njihovi. Pitao sam je šta rade sa svojim.

– Puštaju da ih živi neko drugi.

U pravu je. U nama će se prepoznavati drugi ljudi, oni koji bežeći od svog, obično natrapaju na sličan život, i tako u krug.

U krug.

Poplave i komšije

Gledam televiziju i pitam se ima li kraja našoj nesreći i stradanjima…?

Pravi potop, ja to nikada nisam video u nas. Hrvatska, Bosna, Srbija, sve to pliva u vodi koja više nije do vrata, nego mnogo dublja. Duboka gotovo kao dno koje smo vazda sanjali da dotaknemo, kako bi se, mučeni, najzad odgurnuli na gore.

Biće da ga i dalje nema, to je sve što vidim u slikama razorenog Krupnja, Obrenovca, Paraćina, Doboja, Maglaja, Gunje, Rače, Šamca…

Palanku nije toliko zakačilo, nekoliko klizišta samo proradilo, ali ovo ostalo…

Prvi put  mi ne prija što sam sam. Hteo bih da pomognem. Nekako. Sad zveram oko sebe i… Ne znam kako to da uradim. Ne znam nikog našeg u ovom svetu. Nisam tražio, nisam se “linkovao“ na korene koji su se, tumarajući i dalje, poput starih Slovena, zapatili i u ovoj zemlji.

I sad, ne znam kako da se organizujem. Ako, tako mi i treba.

Da pozovem Saleta…? Boku…?

Nismo se čuli dugo. Glupo mi je da ih zovem. Prvo ću morati da odgovorim na ona pitanja zašto se ne javljam. I ja, magarac, nikada ne kapiram da se to pita reda radi, nego se stvarno pravdam. A ne umem. Niti ikada pitam zašto se oni ne javljaju.

Nema veze. Ne mogu.

Javio sam se Luni. Mejlom. Odgovorila je vrlo brzo.

Pomenula je kako bih mogao da se uključim i… To ću preskočiti, iako ću se uvek rado prisećati parčeta ljudskog u svoj svojoj neljudskosti koju nosim na plećima.

Gledam slike, čitam tekstove. Internet je ipak dobra stvar, jer je otkrio sve one heroje i antiheroje koji bi ostali zaboravljeni u regularnim medijima. Jebeš ga, malo-malo, pa mi suknu suze niz ove severnim ledom brižljivo skrivane obraze.

‘Bem ti, probudili se ljudi u nama, pa se roje i rade, k’o prolećem probuđene pčele, dobuju po duši prepunoj prašine, i savesti prepunoj krivice.

Čoveče… Pomažemo mi njima, oni nama, a da se ne upitasmo ko smo “mi“, a ko su “oni“.

Skočili i “jugonostalgičari“, pa opet lepe selotejpom. Bez veze… Komšije najbolje žive dok se međe među njima znaju. Tada najbolje i pomažu.

 

Žena setnog osmeha

Posle posla svraćam u tu kafeteriju. Gotovo uvek.

Norveška je zemlja usamljenika. A, opet, to je vrlo ličan stav, pa ga ne uzimajte za ozbiljno. Istina je da sam ja usamljen, pa je onda i sve oko mene takvo.

I, ne, ne, ne žalim se, ne. Hteo sam to, zato sam i došao ovde. Na ruku mi ide to što se moje komšije, kolege sa posla, pa i konobari, prodavci, što se, u stvari, niko, ama baš niko ne meša u moj život. Niti koga zanima. Nikoga ne zanima ni ko sam bio, ni kuda idem. Po “naški“ rečeno, svako gleda svoja posla. Dobro, kod nas je to mit, ovde je pravilo.

Na putu do kuće, posle posla, unosim miris ribe u ovaj kutak koji delimično podseća na Tačku. Sličan je raspored, položaj šanka, neki detalji.

Eto, volim tu da popijem kafu…

Ponekad zateknem i nju. Ona je ženica simpatičnog lica i divnog, setnog osmeha. Nije lako naći osmeh ovde. Zato vredi svaki na koji naiđeš.

Jednom, bio je neki praznik, ne pratim, ali pilo se dosta piva i najzad se kroz led napolje probile ove uspavane vikinške duše, doduše samo do pola, tek – njena nezainteresovanost za sve to dala mi je da naslutim onaj vid apatije koji se rađa iz inata. Sedela je mirno, kao i obično ispijajući svoj “gronn te“, iliti zeleni čaj, dopustivši ponekad tom setnom osmehu da ulepša dan. Nije obraćala pažnju na svet oko sebe i odjednom sam, ne znam zašto i kako, u njoj prepoznao otadžbinu…

Nije sedela daleko i obratio sam joj se, na čistom srpskom:

– Govorite li srpski…?

– Ne – odgovorila je.

– Onda govorite neki drugi jezik iz bivše Jugoslavije?

– Ne…

– Kako…? – bio sam zbunjen i tražio reči. Ona je mirno ispijala svoj čaj. Vikinzi su se čašćavali pićem, i znali su da ne razumemo ni delić njihove radosti.

Mada…

Ni oni ne razumeju našu tugu. Tu smo kvit.

Nisam je više nikada ništa pitao, shvatio sam: ako smo pobegli, pobegli smo… Pijemo kafu i čaj zajedno, za različitim stolovima…

I to je nešto.

Sale i aveti…

Sale se dobro izvukao iz tog perioda u kome je neprekidno bio pijan. Retka je pojava da se neko upristoji posle takvog pada. On, ipak, jeste.

Nije to ostalo bez posledica, ali, plašio sam se da je moglo biti i gore. Plašio sam se za njega.

Dobro, i dan danas se, u aprilu, oko Davorovog rođendana, suočava sa svojim avetima. Dok sam još bio u Palanci, sećam se da je umeo da se tih nekoliko dana potpuno osami. Niko nije znao šta on tada radi. Nikoga nije puštao u stan, nikome se nije javljao, nije odgovarao na pozive. Samo bi Davoru čestitao rođendan.

Čuo sam da je tako bilo i posle, kada sam otišao.

Ali, ove godine Davor je odlučio da bude sa njim za svoj rođendan. Iz mejlova sam shvatio da je bio vrlo ushićen i uznemiren. Srećan i prestrašen u isto vreme. Rekao je Davoru da povede i neko svoje društvo, napraviće žurku za sve, družiće se par dana. Verujem da je mislio da je okruženje sa što više ljudi rešenje za njegov problem.

Koliko sam shvatio, sve je bilo sjajno sve dok ga nije posetila prošlost, manjerka, drugovi u delovima svuda okolo… Kraća šibica, slamka, šta li je već…

Sakrio se u ćošak najmanje sobe, i plakao. Plakao. Zgrčen kao fetus.

Klinci su ga zatekli u tom stanju, ali nije ih primećivao. Davor ih je izbacio iz sobe i dugo sedeo pored njega. Ništa ga nije pitao. Ali, nadao se da će mu ćale to jednom reći, jer, naslućivao je da je to važna tajna njegove porodice.

I verujem da hoće. Jednom.