Kad kažu ljudi da je Bora jedini čovjek koji je za života ušao u legendu i izašao iz iste (ili, po drugoj verziji, sam sebe izbacio), onda mi je nekako logično da se sad vraća u legendu sa minimumom šanse da ponovo izađe iz nje… Sem ako neki od posthumnih albuma ne bude nosio naziv „Aco, Srbine!“ ili „Živio zdrav život!“… Čovjek umro a ja se zajebavam. Nije lijepo.
Početkom septembra 2024. godine u Sloveniji, navodno u istoj bolnici u kojoj je umro i drug Tito, prestalo je da kuca srce Borisava Đorđevića, najvećeg srpskog rokera. Tu imamo jasan dokaz da nas zloveneci sve mrze jednako, kad su sjebali i Tita i Boru koji je veći dio života bio na pravoj strani istorije. Bora jeste (bio) naš najveći roker, korpusom svog muzičkog rada ali je i osoba sa dosta nekih mrlja u karijeri i baš zato je naš najveći roker, jer kod nas ništa ne može „kako treba“… Takođe je bio i stub domaće estrade pa svi znaju za njega i imaju mišljenje. I svako ima svog nekog Boru, neki mentalni polaroid, kako ga je arhivirao… Moj je svježe sijedi pijani Bora četnik bez stomaka.
Riblja čorba je mnogima bila ulaz u rok muziku, tzv. gateway bend, nisam izuzetak: prvi koncert na kojem sam bio po „sticanju muzičke svijesti i samostalnosti“ (a i uopšte) je bio Čorbin nastup sa balkona Čajevčevog nebodera na mitingu SDS u proljeće 1996. Pun trg Srba koji su nakon četiri godine rata dočekali najveći srpski rok bend. E, kad se samo sjetim, kad je krenula „Danas nema mleka“… uf. Kakav Iron Maiden. Realno, ne sjećam se skoro ničega, sem da je Džindžer svirao plavog Kramera, Bora izvodio „plesni trik“ sa rukama na koljenima i da smo bili srećni. Bili smo Srbi, stao je rat, svirala nam je Čorba. Još smo moji drugari i ja bili djeca. To je bilo ono najbolje.
Tri Čorbina oproštajna albuma – ja dolazim a oni odlaze
Taman u periodu (rat & pubertet) kad se upoznajem sa muzikom Riblja čorba nailazi na hrid… Otprilike sve bitno i legendarno je već bilo snimljeno i status najvećeg benda je bio tu. Moji vršnjaci i ja nismo puno znali o trnovitom putu Čorbinom, štaviše, smiješno će zvučati ali nama je bilo šokantno otkriće kad smo nekako 90-i-neke-poslije-rata saznali iz nekog časopisa da je Bajaga (tada jednako poznat kao planinski masiv Bajaga kao i danas) bio član benda. A tek Bajagina slika sa dugom kosom, frapantno. Ono kad se kaže „nije bilo interneta“… nije bilo ničega. Odnosno, mi smo bili sirotinja, moji drugari i ja.
Dakle, za mene u samom startu postoji moćna i velika Riblja čorba a albumi iz 90-ih koji nastaju kako stasavam su lagano spuštanje ka dole jer se sa vrha nema kud… „Labudova pesma“ (1992) je trebalo da bude posljednji album benda, rat je počeo, stanje je loše. Oliver Mandić je postao član benda i uradio muziku za četiri numere a onda ih zbog svađe povukao pa album sadrži svega osam pjesama. Nekoliko dobrih, nekoliko nepotrebnih. Nedopečen. Ipak, najvećim mogućim slovima ostaje upisan prepjev „Kad sam bio mlad“. Himna i ratni poklič za rat rokerski zarez životni. Pjesma koja kao da je oduvijek bila tu. Bora rat dočekuje kao srpski nacionalista i mnogi mu na tome zamjere… ja ne. Bio je uz narod srpski a narod je natjeran na rat. Boro je bio sa nama, hvala mu. Krajem 1993. slijedi „Zbogom, Srbijo“, donosi dva legendarna prepjeva „Danas nema mleka“ i „Zelena trava doma mog“ (koju mi, djeca shvatamo malo kasnije), pjesme koje odmah ulaze u koštanu srž. Takođe sadrži posljednju VELIKU Čorbinu pjesmu „Jedino moje“ (rezanje vena 10/10) a numera „Zbogom, Srbijo“, iako obrada… Možda smo svi trebali da tad odemo u pizdu materinu, da se ne pretvorimo u ovo sad što smo. Ili možda ne, jer 1996. izlazi „Ostalo je ćutanje“ gdje se nalazi pjesma „Majko“ koja sadrži bilo je izdaje, niko ne priznaje što ima posebnu težinu za sve nas ovdje (stavljanje pištolja u usta 10/10), a tu se nalazi i meni posljednja stvarno draga njihova pjesma „Deca cveća“. Sa otprilike godinom zakašnjenja sam nabavio „Ostalo je ćutanje“, tad sam već lagani srednjoškolac i kupujem kasete koliko mogu, rokenrol cvjeta pod Miloševićevim režimom, mi idemo na koncerte a još uvijek zapravo nemamo pojma ni o čemu, Srbi smo, stao je rat, djeca smo. Srećni smo.
Izlazak iz Čorbinog autobusa
Nesrećne 1999. godine izlazi album koji je trebao da nosi neki optimizam, „Nojeva barka“. Iste godine bombardovanje Srbije, jebeni nadrealizam da nakon rata ovamo sad Srbija gori, a ništa manja havarija je pomenuti album. Hrpa pjesama nabacanih, stilski razbacanih, loših pjesama. Prva pjesma na albumu o drkanju, šta reći. „Posle dobrog ručka“, „Leksilium pesma“ a i ostale – starost, o kojoj ne znamo ništa, ne zanima nas a i preziremo je. Djeca smo, treba da slušamo rokenrol. Idi u kurac, Boro. Slijedi „Pišanje uz vetar“ (2001) što je i posljednji album koji sam kupio po izlasku. Dvije pjesme sa trubačima, rege „Crno-beli svet“ i svašta nešto razbacano, minimum ljutog rokenrola. Dok se može reći da je „Srbin je lud“ posljednja njihova pjesma za antologije, tu smo se razišli. A i koncertno. U međuvremenu sam koji put gledao bend (ali, na žalost, i Boru na matricu i zaprepastio se jer nisam znao za taj oblik tezgarenja), a nakon koncerta u dvorani Borik 2001. godine više nisam imao naročitu želju da ih gledam. Ovdje hronologija prelazi u baš prvo lice utiska: na stranu što je koncert bio takav da je Vicko bio u polusnu (a analogno sa njim i ostali), moj problem je bio druge prirode. Bora je tad bio veoma ponosan na novu tetovažu, kokardu na lijevom ramenu. A ja sam gadljiv na tetovaže i posebna mi je havarija kad se tetoviraju ljudi u poznim godinama (mentalno zdravlje veoma nezdravo) te mi je to bilo užasno ali i besmisleno na drugom nivou: Borino hipersrbovanje je bilo na vrhuncu pa je nosio odjeću sa kokardama, oko vrata kokarda pa onda još i tetovaža. MLOGO JE. Gubi se smisao. Izvrće. Elem, dežurni vatrogasac na tom koncertu je bio moj komšija/kum Dragan, i dok smo nakon koncerta stajali ispred (hrpa nas momčića koji smo zajedno bili na koncertu), Dragan me je uočio i pitao da li želim da upoznam Boru. Bora je stajao 20-ak metara dalje i dijelio autograme, pričao sa ljudima… Bradat, pogrbljen, ne još uvijek kritično debeo, u majici bez rukava sa tom kokardom na ramenu. Zahvalio sam se Draganu i rekao da ne bih…
U Čorbinoj priči slijedi album „Ovde“ iz 2002. godine koji sam vrlo veoma zaobišao, iako naknadno vidim da je bolji od prethodna dva, Čorba je bila na jako niskim granama, sam omot albuma je otužno jeftin, muzička produkcija isto tako, pjesme nimalo filtrirane, ja sam tad već bio na fakultetu, vrlo aktivno sam slušao muziku, istraživao, tragao, nabavljao, težio… Čorba je bila passé. Ako ćemo iskreno, i bila je. Bend je odavno ostao bez svježih ideja i od avangarde su postali retrogarda.
Naredna stavka mi je možda još gora od same muzike iz tog perioda loše muzike: Borin razvod od prve supruge i njeno samoubistvo. Ne mogu reći da sam u potpunosti shvatao da je Bora pičkopaćenik emotivac [čovjek je bio komplet sijed prije 40. godine, prim. aut.], solidno labilan lik zaljubljive prirode ali razvod pod stare dane od žene koja je sa njim prošla sve… baš onako bljutavo. Vrlo nepotrebno. On je svakako pipao šta je stigao (kad je mogao), najbolje da nije, međutim, u njegovom slučaju uslovi igre su drugačiji. Da je on makar bio neki jebač (kao npr. njegov inostrani pandan Mik Džeger), da je sijao djecu okolo, pa razumio bih da mu treba (mlađa, zdrava, udobna). Ovako, olupina od čovjeka, on se razvodi da ženi 20 godina mlađu… FUJ. Prvu mlađu, drugu mlađu, jednako FUJ.
U tom nekom periodu Bora postaje redovan gost na Pinku (FUJ) gdje „drži stranu rokera sa Đorđem Davidom“ (FUJ), naknadno „Trilogija“ biva objavljena za City Records (FUJ), pod istom etiketom izlaze „Minut s njom“ (preskočen), „Uzbuna“ (takođe preskočen), Čorba svira redovno u Banjaluci, relativno neredovno idem jer mi je nebitno, bend jako dugo nije relevantan, uglavnom je to otaljavanje u svakom pogledu, isti vicevi iz godine u godinu, intelektualno gledano tuga plaky. Bora izgleda sve lošije, sve se teže kreće, nije ga lijepo vidjeti. Jednako preskačem posljednji studijski album „Da tebe nije“ (2019), album uglavnom ljubavnih pjesama posvećenih tada aktuelnoj ljubavi (malo gadno, jebi ga), City Records (FUJ), očajnog omota (FUJ), loše produkcije (FUJ), veoma nedopečenih i traljavo sklopljenih pjesama… Tu se desila i ta podrška Vučiću (FUJ), selidba u Sloveniju (FUJ) kod „bečkih konjušara“ po kojima je vrlo kreativno pljuvao i sve to je bilo žalosno. Dobrih dvadesetak godina FUJeva.
Umire Miša.
Nastavljaju sa radom.
Umire Bora.
Ne nastavljaju sa radom.
I sada kad je umro… Svi ovi FUJevi, a ima ih baš puno, nebitni su. Nisam tip kojem išta znači ona „o mrtvima sve najbolje“ [što je doneklo i očito sa ovoliko pljuvanja po pokojniku, op. a.] ali Borina smrt će zapravo spriječiti Boru da dalje pljuje po sebi. Borina smrt Boru spašava od Bore. Ostaju pjesme, i to hrpa odličnih pjesama (od kojih je većinu Bora i komponovao). Štaviše, malo ko sa ovih prostora ima više odličnih pjesama od Bore. Možda Džoni, cijenim da bi bio foto-finiš kad bi se tome ozbiljnije pristupilo. One glupe pjesme, pa možda i one nekome nešto znače, a one koje su baš bezveze… Pa njih niko i neće slušati, to su pjesme uglavnom iz poznog perioda u karijeri, tad se i nisu prodavali nosači zvuka, albume slabo slušaju i oni koji su ih kupovali a klinci će to vrlo elegantno zaobići na YouTube.
Omanja digresija po pitanju promjene metoda konzumacije muzike: Riblja čorba je uvijek svaštarila pa nema albuma da nema neku glupost. Meni omiljeni „Koza nostra“ sadrži „Bejbi“, budalaštinu koja je prva pjesma koju je Bora napisao sa 13 godina, a taj album završava sa vidiš valjda da je isto ropstvo i sloboda, što boli na nekoliko nivoa. ZAŠTO JE MORALO JEDNO PORED DRUGOG? ZAŠTO TA „BEJBI“ NIJE MOGLA NA NEKI DRUGI ALBUM? Morao sam velikim slovima, bolje to nego da opsujem. Sa te strane, Riblja čorba ne gubi previše prelaskom na ne-albumsko slušanje. Ipak, smatram da sve do Nojeve barke treba poslušati albumski. Nije teško, mislim da svega jedan album prebacuje 40 minuta…
A ti albumi i te pjesme… Iz ove perspektive, lako je prenebregnuti činjenicu da je Riblja čorba zahvaljujući, prije svega, Borinoj poeziji, izvela muzičku revoluciju na ovim prostorima. Prije nje je Dugme pomjerilo stvari u svakom pogledu, pravi jebači su znali da Buldožer jebe pa ne vadi, Džoni je krenuo da kulja kao nezaustavljivi vulkan ali Bora i njegove neuzvraćene ljubavi… Zbog toga se tetoviralo. Te pjesmetine su ostvarile najdublju konekciju sa veoma širokim krugom ljudi a ko god misli da je to lako… I Borina savršena metrika i rima, sve pod konac. To je za udžbenike i predavanja. Mislim, bio je tu Arsen koji je imao poetsku ritmiku govora i kad se svađa sa Gabi ali dok Arsen progovori žene već isprate vojnike i jebu se sa rezervistima…
Elem, pokojni Boro, da zaključimo. Da je umro prije 30 godina bio bi apsolutna legenda. Da je umro prije 27 godina isto apsolutna legenda. Ali nije. Umro je ove godine. Gledali smo ga desetak godina kako se pretvara u Skeletorovu tetku, nije bilo lijepo. Dvadeset godina je bio olupina, nije bilo lijepo. Trideset godina je bio nacionalista, nekima nije bilo lijepo. Opet, i u poznim godinama, kad bi zasvirali „Rekla je“, vidjelo se da je to taj čovjek koji je to i napisao i mislio. Vidjelo se da je to čovjek koji je nekad bio ljuti rokenrol, pomognut lozovačom. I uz sve to, dobro i loše, žao mi je. Ne toliko meni zbog mene, već zato što je toliko značio i znači mnogim ljudima. Što zajedno sa njim više neće pjevati „Kada padne noć (upomoć)“.
Zbogom, Boro.
P.S. Teško je sve staviti u jedan tekst, nemoguće, a i ovako je previše riječi. U ovoj prilici Bora i bend su posmatrani kao cjelina, što i jesu bili, kako su tonuli sa izostankom opšte kontrole kvaliteta i ta neka priča s tim da nije bilo prostora za dublju muzičku analizu, koliko je tu značila svježa krv (promjene u postavi), koliko producenti, koliko izdavačke kuće a koliko vrijeme. O tome bi se mogao desiti poseban tekst… Možda. Da napomenem da je pokojnik dva (+1) puta oslovljen sa Boro (umjesto Bora), nije slučajno.
Jesen je opet, Snježana, vrijeme za sve tužno u životu jer poslije duge uvijek slijedi kiša. Nakon neonskih noći u tropskim barovima u havajskim košuljama u društvu rospijetina koje piju sve sem vode kao da novac za plaćanje cehova za polno opštenje raste na drveću, obrušavaju se na nas simbolične suze neba kiše jesenje koje označavaju da slijede ženidba, veliki servis + kočnice, rad u fabrikama, kupljenje šljiva i sva ostala zla koja mogu spopasti čovjeka… Ipak, čvrsti momci teretane Sokolskog doma mogu malo da odahnu jer se iznad njihovih glava uklonio mač prosvjete potencijalno duginih boja: školska godina je počela a u Sokolskom domu počela nije sportska gimnazija (vidi prethodno)…
Paučina, poluživi kreč, azbest, rđa i svi ostali mogući oblici materijala za antitetanus vakcine će nastaviti da žive unutar debelih zidina Sokolskog doma makar još neko vrijeme ali opasnost koja je prijetila i dalje izaziva jezu. Pored toga, članovi teretane Sokolskog doma su tokom ovog ljeta u dva navrata bili izloženi opasnosti treniranja bez stručnog nadzora jer je trener Sale morao da ponovi sunčanje na moru zato što nije iz prvog puta postigao željenu nijansu tena (Imola Bronze, ZP-WC012), druga posjeta Jadranu je posebno poremetila precizni mehanizam njegovog organizma jer se povrijedio prilikom plivanja, ušćaklo ga u leđima, što je on objasnio rečenicom: „Nezgodan onaj pokret.“ [Doktori sportske medicine se još bave tim slučajem, prim. aut.]
Bilo kako bilo, trenerovo odsustvo je prouzrokovalo dosta svakojakog treniranja, bilo je tu izvođenja vježbi (sa) punim pokretom, neki su radili kružne treninge a mogle su se čuti i rečenice poput „jebeš masu, neću da se previše nabildam“, „mislim da je dobro da malo radim i noge“, „puno je 100 kg na benču“ i neke još tragičnije koje ne smijemo navesti zbog mlađih čitalaca. Debele zidine Sokolskog doma možda ne govore o tome što čuju ali su se na njima mjestimično pojavile kapi za koje neki tvrde da su vlaga zbog začepljenih odvoda i pukotina u fasadi dok je tačan odgovor da su to suze Gospe koju driješi Kralj Petar, zaštitnik sokolaša…
Međutim, nije ni to najgore. Šta je onda najgore, pitate se? Kvar na njemačkom autu? Ni blizu. Voziti nenjemački auto? Ma kakav. Ono kad ti ona kaže da si dobar čovjek ali…? Vrlo bolno (297,7 na skali od 1 do 10) ali nije ni to. Najgore je biti peder, a upravo o tome se pričalo u odsustvu Rašomona zdravog Sokolskog diskursa (da se podsjetimo, dozvoljene teme su sport, istorija, patriotizam, pravoslavna vjera, Bitka na Košarama, misionarska poza u reproduktivnom seksu i sl.). Tako se desilo da su članovi evocirali neke istinite ali hrišćanski, moralno i etički vrlo nezgodne polemike…
Naime, prije nekih dvije godine se u javnosti pojavio snimak na kojem se osoba inicijala B.I., tadašnji gradonačelnikov desnoručni pomoćnik i odbornik u skupštini grada, vidi kako, NAVODNO, pruža usluge oralnog seksa osobi muškog pola. Bila je to „tema dana“ skoro mjesec dana, dosta se raspravljalo, pa i u teretani Sokolskog doma. Iako se na snimku jasno vidio B.I. i muški polni organ u njegovim ustima, zainteresovani su bili uskraćeni za lice osobe čiji je bio taj muški polni organ, što uz današnje fluidno shvatanje rodnosti i polova ukazuje da to možda i nije bila muška osoba te da tu, analogno, nije bila riječ o homoseksu odnosno da čovjek jebe čovjeka gdje su potencijalno obojica pederi. Međutim, tačku na sve rasprave tog tipa je stavio jedan čvrsti momak koji je određeno vrijeme bio gradonačelnikov tjelohranitelj, ubacivanjem svoja „dva centa“… – Priča se svašta za onaj snimak, ko bi mogao biti onaj drugi? – Kažu ljudi da bi mogao biti Draško. – Ma, nije Draško, šta vam je, NIJE ON PEDER, IMA CURU… Uslijedio je glasan smijeh šok prisutnih, na šta se u priču vrlo ozbiljno umiješa bivši gradonačelnikov tjelohranitelj… – MA, TO JE DRAŠKOV KURAC, ZNAM NJEGOV KURAC, VIDIO SAM GA GOLOG STO PUTA.
Nuklearni talas tišine je presjekao oznojeni vazduh teretane Sokolskog doma te se članovi pognutih glava vratiše tegovima, gdje mnoge od mlađih članova ošinu napad razmišljanja o budućim karijerama tjelohranitelja, šta to sve podrazumijeva i da li je taj posao hrišćanski prihvatljiv…
U početku bi brkata žena kao ormar široka i muškarac joj „skidaše zvijezde s neba“ (IZMEĐU OSTALOG), i to ne samo što je ona obezbijedila stambeni prostor istjeravši međeda iz pećine… A onda se komšinica vrati iz Beograda gdje je otišla „studirati“, ofarbana u plavo i aktuelno modirana, kažu ljudi da je donijela prve čipkaste gaće u grad, kad se presvlačila naveče kod njenog prozora je bilo kao kino na otvorenom… Brkata žena pade u zaborav, prirodu je zamijenila hemija, pa tako i PRIRODU zamijeni HEMIJA…
U suštini, kod muške potencije je problem kao i kod većine stvari u životu: raskorak želja i mogućnosti. I nije to od juče, erektilna disfunkcija vjerovatno je prethodila samoj erekciji, ono kad rospija tješi Adama/ Rastka Nemanjića/Beovulfa/prainfluensera po želji: „Nema veze što nisi mogao, svakako i ne znamo šta treba raditi sa tim… Da JATO diram? GDJE DA GA STAVIM? FUUUJ!“ I ovaj, šta će, prazne glave kakve i jest padne pod uticaj njenih riječi, realno, ne zna ni on šta tu treba i onda eto, neka visi („Vjetar duva… klate…“). Možda je to izvorna ideja, da i nije bilo zamišljeno nešto bolje… Iz ovog istorijskog trenutka apsolutne decivilizacije se to ne čini kao potpuno suluda ideja…
Nego, mijenja se sve, uključujući genetiku. Drugačiji je život. Fizički rad je tek opcija za dobar dio planete. Opcija koju izbjegavaju ne shvatajući da ta opcija znači zdravlje bez alternative. Naravno da se pri tom ne misli na motanje kablova u fabrici za novac od kojeg se ne može pocugati poštena kafa svaki dan, već aktivno učešće u životu sa manjom ili većom dozom umiješanosti u sve aktivnosti izgradnje života koji uključuju i gradnju. I nije tu samo ta fizička komponenta rada i aktivnosti već i mentalna, satisfakcija postignuća i napretka u zoni narednog razvoja: ozidaš kuću pa krov pokriješ pa srpska zastava pod rogove pa se sto postavi i mesina i jede se zajedno kao na trulome panju/na trulome panju i dobra srpska muzika Bajina a neko možda i opali koji metak iz pištolja u vazduh a šta fali, a onda kad se svi raziđu „s nogu“ se izdere jadna žena koja jedva stoji na nogama jer je spremala čitav dan. E, ta neka formula sinergije mentalnog i fizičkog zdravlja, koje nema više jer sve zidaju građevinske firme, ljudi profesionalci…
Nasilno odvajanje ljudi od prirode u kancelarije je poremetilo sve. Prenagao je prelaz bio od trganja zelenih džanarki i zdravih bolova u stomaku do umotanog u plastičnu foliju, ne samo voća nego otprilike svega, pa i polnog organa… Sa druge strane se nametnuo nerad kao imperativ, još malo pa će biti organizovana međuporodična takmičenja. Naravno, neki još uvijek rade, međutim, nije ni to kao nekad. Traktor, motorka, šticar, paletar, proizvodna traka, ostaje i tu previše energije koja se kasnije troši u kafani uz lagano kockanje, ubacivanje kovanica u „džuboks“ sa slikom gole žeMske i alkoholom inspirisano odmjeravanje fizičke snage dobacivanjem inventara sa rođakom treće koljeno. Izuzev te kafanske tuče, sve su to aktivnosti koje ubijaju potenciju jednako loše kao ovima u kancelariji što se se skupljaju testisi od tvrdih kancelarijskih stolica i teških partija pasijansa i šta je opšti rezultat: erektilna disfunkcija.
ED je tu i planira da ostane. Za „bolje spriječiti nego liječiti“ je kasno. A ista se i ne liječi nego krpi najrazličitijim preparatima: Vijagra, Kamagra, Cijalis, Macun med, Afrička šljiva, perut Božen Žumbor, rđa sa stative sa Marakane nakon eliminacije Bajerna i šta sve već ne, uglavnom nabavljeno „ispod ruke“ a ne u apoteci, proizvoljno dozirano. A onomad, prije rata, bio je samo jedan preparat za potenciju – čupava pička, i uspješnost preparata je bila oko 240%. Danas svi ovi zajedno nemaju ni blizu 240%, te treba preparat uzeti tad i toliko, sve nešto kako je rekao ovaj ili onaj – jer nikome ne pada na pamet da pročita uputstvo već se pita plemenskog mudraca odnosno onog kojem je prvom zakazao polni organ, tako da dobijamo ove neke situacije… – Jesi li probao onu kamagru što sam ti dao? – Jesam. – I kako je bilo? – Pa ništa, derao sam sat vremena… – O, pa super. – Ma gdje super, ja bez toga derem sat i po…
Sat vremena, sat i po, 10 minuta, pet minuta, nebitno je potpuno… Ako ona već ne uspije da se izvadi na glavobolju [koja je u većini slučajeva preventivno izazvana udaranjem glavom u štok, uzglavlje kreveta ili noćni ormarić, prim. aut.] onda se zemljak navadi pa se popne i štema kao da trese tepih a zamišlja Đokovića kako šalje opasan slajs preko mreže a rospija ispod otvara usta ne znajući hoće li jauknuti od bola jer je faulirao koljenom u butinu ili od toga što je mater naučila da treba jaukati jer tako sve brže prođe (DRUŽE AJ BRŽE) ili, najčešće, što samo hoće da zijevne, taj neki seks karakteriše ove prostore (što se odražava i u natalitetu), poslije zemljak silazi kao sa traktora duplaka, ljube se u obraz tri puta, on se ide pogledati u ogledalo u kupatilo i napraviti pozu prednji dupli biceps TO LEGENDO a ona momentalno uzima telefon u ruke da provjeri broj slika penisa u inboksu/količinu srcadi upućenih na njenu posljednju objavu što joj je mlađa sestra sredila sliku filterima pa izgleda kao iz onih časopisa…
I onda se zapravo nametne pitanje, čemu sve to? U redu ko može i hoće i tjera ga neki vrag i ide to sa nekom intrinzičkom motivacijom (JERBO MU TREBA DA TO IZAĐE IZ NJEGA) ali čemu sve to na hemiji? Vijagra je napravila kvantni skok u popularizaciji „pomoći“ za potenciju ali je ideja bila da se dedicama pruži šansa da umru sa osmijehom na licu [realno, da se ubrza podjela imovine, prim. aut.] a danas su najmanje dedice na preparatima, koriste ih svi. Najporaznije je što ih koriste mladi koji su ubijeni u pojam virtuelnom predstavom svijeta i avatarima žena koji su superiorni i zastrašujući i na kojima nema celulita ni bubuljica već samo logotipi Iva Sen Lorena i Mercedesa [o tome u jednom od narednih tekstova, op. a.]. Za dedice eventualno postoji to neko opravdanje, jednostavno sistemi su otkazali, međutim, kod ovih koji nisu u kategoriji dedica gdje iole ima boje u obrazima… Nema nekog smisla. Ako možeš – možeš. Valjda znaš zašto. Nije to kao da si bio Dejo Genije – igrao fudbal i proturao loptu kroz noge crncima koji su naučili trčati bježeći od leoparda i imaju reflekse brže od DSG mjenjača, pa da sad više ne možeš šutnuti loptu i opsovati purgera. Jok. Ili jesi ili nisi. Ili znaš ili ne znaš. Ili možeš ili ne možeš. Jer taj čin treba da vrati čovjeka na početne postavke, ako to nije radost kao prvi put, ako se od samog pogleda na raširene ženske noge ne čuje zov Dinare, ne budi snaga vjetrova i snaga orkana, ako je i u tom presvetom trenutku kad se žena predaje [što znači da će ćutati makar neodređen broj sekundi, op. a.] u glavi dominantan stres sa posla, onda nisi za to, zemljače. Batali. Penzija. Scenario kakav treba biti je bazično jedan: – Lezi, neću ti ništa… [klasično laganje u situaciji do koje se došlo prethodnim klasičnim laganjem] *ONA LIJEŽE I NE SLUTI NIŠTA* [naravno da sve zna šta će biti pfff] – KAKO SI SE TI TAKO BRZO SKINUO?! [iskreno iznenađenje efikasnošću i pored pravilne predikcije] – hehe [hehehe]
I nema tu nikakve filozofije, svako značajno odstupanje od navedenog postupka govori da tu nešto nije u redu. Ugasiti, upaliti ponovo, ako i dalje postoji problem, ostaviti pored kontejnera. Nema tu naročite popravke… Znači, kad prestane da se diže tad uzeti drugi štap u ruke, onaj za pecanje, u frižideru ostaviti pivu i za momke što će doći da deru, sjesti na motorić i na rijeku gdje nije loše izbjegavati odraz u nestašnim talasima i nadati se da će neka zagristi i izmamiti osmijeh na lice… Zašto gutati preparate i mučiti i sebe i druge? Nisu svi za sve…
Šta dobijemo kad omiljenog stripfilmskog superherojskog disidenta ubacimo u klasičan superherojsko filmski scenario: možda najbolji Čađo u možda najlošijem Čađinom filmu…
Deadpool = Čađo. Wolverine = Vukašin. Ja sam profesor engleskog jezika. To je dobar prevod. Idemo dalje. Kao i obično, da bismo objasnili gdje smo sad, treba da objasnimo kako smo došli ovdje. Američki stripovi sa superherojima su, u krajnjoj liniji, na-prelazu-milenijuma surogat mitskih arhetipa srednjevjekovnih srpskih dometa u bodibildingu, filozofiji i borilačkim vještinama. Naravno, surogat je surogat, nikad kao original tako da je to dosta razvodnjeno a kako je voda najzelenija na izvoru a onda sve mutnija prolaskom kroz naseljena mjesta, tako se te arhetipske ideje gube a ubacuju vrlo različite varijacije na temu koje na kraju bivaju suprotne originalnim postavkama – tako nastaju partizani antiheroji.
Filmske adaptacije stripova o superherojima su oduvijek bile tehničko-tehnološki limitirane jer treba prikazati kako čovjek leti i prži vatrom iz očiju što je malo bilo teško kad nije bilo načina da se sa filma izbrišu špage kojima scenski radnici drže plivača po vazduhu, dok je malo lakše oko vatre iz očiju, samo treba uhvatiti pravi trenutak kad on njoj kaže: „Izvini ali ona me puno bolje razumije od tebe…“, tad iz očiju ide plazma laser za sječenje i slom univerzuma bez posebne upotrebe specijalnih efekata.
Trenutno smo na silaznom dijelu Gausove krive filmova o superherojima. Isti su dostigli vrhunac sa trećom fazom Marvelovog univerzuma (Marvel Cinematic Universe – MCU), od blago nespretnih početaka stvaranja filmskih liga šampiona superheroja sa Spasiocem Ljubije (Iron Man, 2008) gdje je to pola-film a pola reklamni blok pa do Garda tvrde trikotaže: Afterparti svih afterpartija (Avengers: Endgame, 2019) gdje je to pola film a pola reklamni blok a pola reklamni blok o filmovima koji su pola film a pola reklamni blok [gdje se teži da reklamni dio zauzme što veći prostor, op. a.]. Sa druge strane, Čađo je, kao ultimativno izvrnuta varijacija teme superheroja, uvijek postojao negdje po strani (sa dva dosadašnja filma, 2016/18), njegovi maniri šofera koji vozi Evrovizijski autobus su bili šok za mnoge koji se uglavnom voze linijom 14B…
Ipak, na stranu sve (grubo psovanje kroz pokušaje humora jer scenario pišu ljudi koji nisu čitali Branka Ćopića), Čađo je ultimativno samo jedna žena koja vrlo voli grupu VAJT SNEJK i u skladu sa osnovnom idejom pjesama te grupe, traži ljubav (obično na pogrešnim mjestima i od pogrešnih ljudi). Za neoprezne gledaoce to malo ostaje u sjeni zeze, šale i pošalica na račun drugih stripfilm superheroja ali je to i dalje reklama za te iste stripfilm superheroje a u ovoj prilici Čađo dobija malog drugara Vukašina sa idejom da se pokuša oživjeti magična hemija na filmskom platnu kakvu su imali Dragomir Bojanić i Marko Todorović. Naravno da nije ni blizu ali to je što je…
Dok su prva dva filma bazično Čađina komedija s nogu sa dozom životne filozofije, ovdje je to Čađina komedija s nogu bez tog dijela sa životnom filozofijom jer je sve uklopljeno u preklasičnu varijaciju klasične superherojske priče: tenzija tenzija tenzija naprezanje tenzija tenzija tenzija guravo je skroz tenzija tenzija pobijedili smo.
Scenario ovog filma je, suštinski, spoj dvije nama poznate priče, ideja numere „Kockar“ rahm. Sinana Sakića prožeta idejom numere „Snovi me k’o psi progone“ pok. Slobodana Sokolovića – Sokola. Čađo ne odustaje od ljubavi sa rospijom koja je našla drugog dok njemu još nije bilo gotovo suđenje već samo određena mjera pritvora („On se zove Đorđe i radi u banci i nije stipsa kao ti!“), s tim da je Čađo budala i da je davno trebalo da shvati da ona vrlo uglancana i stabilna metalna šipka kod nje u podrumu nema vatrogasnu namjenu. Takođe, muči ga prošlost i pitanje ŠBBKBB odnosno da on te večeri nije pijan sjeo za volan sa riječima: „Ne morate se vezati, dobar sam!“ a zatim pun auto svojih drugara sa mature izvrnuo u jarak. Mislim, vjerovatno ne bi poginuli ali ‘aj znaj…
Dakle, te njegove dileme su nama već dosad poznate, stabilne i validne, jedini problem koji se ispriječio na putu da ovaj film [s tim da je pitanje koliko su filmovi o superherojima uopšte filmovi, prim. aut.] bude jako dobar film jeste scenario, što nije tako rijetka pojava…
Ono, Čađo sjeda na stolicu, pali cigaru u fazonu da vam ispričam šta sam ja radio po splavovima u periodu kad je Aca Lukas tek započeo solo karijeru, kad nailaze neki likovi alo majmune sad ćemo te razbiti i on njih sve pobije i u crnini završi pola Kneževa („KUD ODE U POLICIJU, SINE MOJ, KUKU LELE!“), on proba da nastavi priču kurve su uskakale u moj BMW 840 u pokretu nisam smio prozor otvoriti a ono nailazi još hrpa likova FATAJ GA ŽIVOG total tarapana nastaje lete sveske i udžbenici na sve strane kao da je kraj školske godine, tu malo nadjačaju Čađu pa ga zarobe i standardno slušaj nisi ti loš momak možemo se dogovoriti ako ti odradiš nešto za nas a on sve potvrdno klima glavom konta zar ovi likovi misle da ja dosad nisam bio na konkursima u državnim firmama, onda ide dio kad su ideju iz Povratka u budućnost maks. zakomplikovali pa on traži Vukašina po alternativnim vremenskim linijama, kad ga nađe to je taj kontrapunkt, Čađo puding od čovjeka a Vukašin čisto nasilje u porodici sad oni idu dalje pa nalete neki likovi onaj glavati njima šta ćete vi ovdje jesam rekao da ne možete ući u klub a Čađo vadi pištolj iz torbice da ga opali drškom po glavi a Vukašin daj ga meni daj ga meni i tako toga red, malo bude čupavo pa malo scenario iščupa stvar pojavom neke velike magije, naravno, lopte upadaju u koš sa zvukom sirene, pola publike na tribinama čupa kosu od stresa a pola briše suze šalovima JUGOSLAVIJA i još onda na kraju Šinejd O’Konor hoće da uključi struju Šeheru a ono decembar ovi iz Elektroprivrede ne daj joj tamo se svi griju na struju pašće nam sistem i Čađo i Vukašin joj precvikaju žice TEK TAKO BEZ EPSKE BORBE NA KRAJU i onda bude kraj, poslije još sjede Čađo i rospija i on njoj sjećaš se kako nam je dobro bilo dok sam vozio onog Opela a ona njemu onaj Đorđe je takav kreten da ti ne pričam sad zažvalji me kako nikad nisi dosad i sve 5 kod njih dvoje kako to i treba da bude da djeca mogu lijepo spavati…
Elem, kao i u prva dva filma a sad još izraženije, Čađin lik je žrtva filma a film je žrtva lika. Na stranu vulgarnosti koje su stvar ukusa i praga tolerancije, Čađin humor je vrhunski, brz i prljav ali zdrav i pomjera granice (humora), što kažu mladi sa interneta, next level. Na žalost, scenario ovog filma nije next level. Ni blizu. I tu je glavni problem, što scenario filma za takvog lika mora biti naredni nivo narednog nivoa, što je jako teško postići, granično nemoguće.
Produkcijska promjena koja se desila u međuvremenu – da je 20th Century Fox koji je stajao iza prva dva filma otkupljen od strane propagandne centrale zla Novog svjetskog poretka, kompanije Disney – nije pretjerano uticala na sve. Političke nekorektnosti vrlo nema, gdje je prethodno i bilo nešto, a opet i to je pitanje za polemičku analizu, koju težinu sve to ima ako je lik bazično lakrdijaš harlekin? Nije li tako u startu obezvrijeđena filozofska kritika besmislica današnjice? Smijemo li ga citirati u naučnom radu bez straha od opšteg sablažnjivanja akademske zajednice gdje se izlažemo mogućnosti permanentne diskreditacije? Da li pjesme grupe VAJT SNEJK mogu u čitanku? S obzirom na sve okolnosti danas te, konkretno, stripfilmove o superherojima kao kinematografiju unutar kinematografije, nema lakih odgovora na ova pitanja…
Bilo kako bilo, spoj Čađe i Vukašina je zabavan iako za nijansu previše razuđen, gdje je film nešto duži nego što bi trebalo sa nizom „sporednih misija“ zarad objašnjavanja nebuloznih tehničkih detalja priče, izuzetno slabom upotrebom skupo plaćene muzike, te previše internih šala i referenci gdje bismo, da možemo pohvatati sve, trebali da znamo radnju i likove iz nekolicine drugih filmova i serija odnosno da smo dosad dali ogromnu količinu konvertibilnih maraka za gledanje svega toga. To je najveći problem te kinematografije unutar kinematografije i, kako se čini, problem će biti sve dublji i dublji i šteta je što je Čađo žrtva toga…
OCJENA: 7/10 šala na račun homoseksualaca na koje se homoseksualci ne uvrijede
Nemanja Đukić, dr sci. tuš. ros. Bojan Vlajić, mr sci. tuš. ros.
SAŽETAK: Tušenje rospija od samog začetka definisanja pojma izaziva brojne polemike sa polarno oprečnim stavovima koji se počesto vrlo srčano brane. To je usljed činjenice što je naučna zajednica bila pomalo nespremna za tako direktan opis jednog od najvažnijih oblika u komunikaciji danas. Ipak, istraživači dovoljno otvorenog uma sa dosta naučne hrabrosti vrše najrazličitije eksperimente i obrađujući rezultate polako sklapaju mozaik iza ovog, vjerovatno najvažnijeg, naučnog iskoraka na početku XXI vijeka. Sinergijom čitavog spektra nauka, detaljnom deskripcijom i višestranom argumentacijom konačni odgovor na ovo važno pitanje nam postaje sve bliži.
KLJUČNE RIJEČI: tušenje, rospija, rospijator, komunikacija, odnos
UVOD: A što ti ne odgovaraš punih 14 minuta?! A ŠTA SI TO RADIO?!
Dok se ne može poreći da teren nije osvojen dok se tenkom ne pregazi i dječiji biciklić iza šupe i skrši prečka za klofanje tepiha, ne možemo negirati značaj borbe dronovima. Naravno da će uboga sirotinja uvijek ginuti kao topovsko meso ali ipak su malo programeri u Pokémon čarapama došli na svoje. Ništa više nije kao prije, davno još rekoše momci iz Nervoznog poštara, ne sluteći koliko su u pravu. A kako je u ratu sa puškaranjem za resurse jedne teritorije, tako je i u onom mnogo smrtonosnijem, muško-ženskom, za resursesrce resurse jedne osobe, sa puno opasnijom vrstom puškaranja… Oruđe za daljinsku borbu u ovom ratu su instant poruke audio-video-tekstualnog tipa („Tako je bilo jeftinije.“).
Svi smo povezani sa svima. Ili se tako čini. Dođe reportaža kod čobanina na planinu da pokaže taj nestres diskonektovanog života i sklada sa prirodom („kako je to nekad bilo“), a ono lik satra Candy Crush Sagu u pauzama TikTokovanja, vukovi odnesoše sve ovce dok on šiba „cao + :)“ kojoj god stigne a znaju ga i sve radnice sa stranice Poslovna pratnja Travnik („Dvaput sam ga tjerala da se tušira, dabogda poginuo sve sa pulinom i ovcama.“). A kad on to tako, šta tek mora da radi prosječan momak sa malim momačkim autom da bi se dokazao suprotnom polu…
PREMISA: TUŠI ILI BUDI UTUŠEN
Muškarci su sa Marsa a žene sa planete Telekom. Mogu pričati 37 sati dnevno, pri tom radeći još 10 stvari. Muškarci mogu istovremeno pričati i znojiti se ili pričati i znojiti se obilato i to je otprilike širina njihovog žongliranja više aktivnosti odjednom. Ali to nikad nije dovoljno, naravno, kao što nikad nije dovoljno ničega svega. „Crkla je veš mašina, idi je popravi.“ *Lik popravi.* „Pravi muškarac bi kupio novu mašinu a ne da se patim sa ovom starom dvije godine što radi preko stare verzije mobilne aplikacije!“ No, tema nije crna pogibija nakon tragičnog gubitka kontrole nad polnim organom [ilegalna ejakulacija po tepihu mračnog hodnika vagine, op.a.] i formalizovanog stradanja, već ona neka potjera dok muškarac nije svjestan u šta sve to vodi („Baćo moj, ja tad nisam znao šta je to ali sam znao da je nešto slatko…“).
Treba ženama laganje, lupetanje, smišljanje budalaština, simuliranje slušanja ta pažnja, uvijek i stalno i u svakom obliku. Bez prekida, 38 sati dnevno, spavamo zajedno preko video poziva zonfić. A ako ne može audio-video poziv, onda ide pitanje „šta radiš?“ ili nj. prošireni format „a šta sad radiš?“ kao preteča pitanja „a šta si radio danas?“ gdje prije toga slijedi njen odgovor na isto pitanje postavljeno od strane nikoga. Taj odgovor obično sadrži: – vrlo neodređenu količinu naljepnica raznog tipa – vrlo neodređenu količinu šaljivih instaslika i instaklipova sa komentarom hahaha – fotografije sa svim njenim aktivnostima tog dana – izvještaj koja od njenih sedam mačaka danas nije povraćala – kompletan dnevni akcioni plan njenih kolegica koje ona dubinski mrzi ali jednom mjesečno izađu zajedno i tad naprave 4800 zajedničkih fotografija od kojih ukupno četiri nisu estetsko-ekološki štetne – „dosadno mi je“, „sve me smara“ [citirani direktni pojmovi za pretragu, op. a.] – jesu li gotovi nokti/kad se“ ide na“ japanske obrve – u određenim periodima detalji oko kupovine uložaka jer svi (čitaj: rospijator) treba da znaju da je u toku prolazak Halejeve komete PMS/mjesečnica te da je rospijator dužan da upotrebljava minimalno 170% veću količinu nežnih reči jer u suprotnom se za 860% povećava njena upotreba vulgarizama prema rospijatoru – te za kraj, u najbolnijem slučaju za rospijatora, da mu prijateljski ispriča šta se dešava sa onim kretenom što joj se sviđa
EKSPERIMENTALNI DIO I ANALIZA
Prije ulaska u primjere komunikacije, vrijedi navesti da je od izuzetne važnosti frekvencija i kvalitet odgovaranja, tako da nakon nekoliko neodgovorenih poruka u nekom razumnom vremenskom roku [cirka oko 13 minuta, prim. aut.], može doći do scenarija tipa RASKIDAMO! BUDI S KOJOM HOĆEŠ *VULGARIZAM* *VULGARIZAM*! SIGURNO I SAD PIŠEŠ S NEKOM *VULGARIZAM*! gdje počesto rospijator može njoj ili sebi postaviti pitanje otkad su oni zapravo bili u vezi, formalno-pravno gledano a ne što je to ona umislila nakon svega nekoliko poteza (i to u autu onomad) koji u određenim sportovima bivaju okarakterisani sa „faul“…
Kao uvodni primjer valja postaviti tvrd kontrapunkt te vrijedi razmisliti da li bi se konačno desila implozija univerzuma kad bi odgovori na ta pitanja bili iskreni i normalni (kao što su otprilike vrlo nikad), NPR… – Šta radiš? – Masturbiram. – KONJU. Nakon 20 minuta… – Šta sad radiš? – Šaljem nekim rospijama „cao + :)“, ovaj, masturbiram. – MATER TI JE SEOSKI BICIKL, RATARU JEDAN. Kasnije u toku dana… – A šta sad radiš? – Gledam neke oglase auta, ovaj, masturbiram. – KOJI SI TI DEBIL.
Ali naravno da to ne ide tako. A ukoliko se rospiji ne pruži odgovor koji joj gladi vječito gladni ego, škakilja smiješnu žlijezdu ili miriše na novu torbicu (a to su svi odgovori iz kategorije realnih) ide jedan mali žuti karton i preusmjeravanje na narednog rospijatora vrebca koji vreba i koji je unekoliko očajniji pa će utoliko biti kreativniji u pokušaju da pruži što adekvatniji lažan odgovor na gorenavedeno pitanje, NPR… – Šta radiš? – Evo, upravo sam našao recept za meksički suši koji ću spremati večeras [ona: PA TO JE SUPERRR], idem sad okupati moju mačku koju sam spasio sa ulice, ona nema jedno oko i dvije noge [ona: JOOOJ], pa ću dovršiti čitanje knjige „Kako biti najbolja potpora onima koji vam znače“ [ona: VAUUU *PREKIDA PISANJE SA OSTALOM DESETORICOM S KOJIMA JE PISALA U TOM TRENUTKU*]… Nakon 20 minuta… – Šta sad radiš? – Upravo sam se vratio iz javne kuhinje, odnio sam neku svoju staru odjeću, neku ćebad i još kupio nešto ulja, brašna i šećera [ona: BRAVO], poslije sam otišao do apoteke teta Nevenki, zatrebalo joj a nikog od njenih kod kuće [ona: KAKO SI DIVAN *ŠALJE SLIKU U DONJEM VEŠU*], sad treba da odem na aerodrom po neku rodbinu [ona: KAD STIŽU KAD STIŽU]… Kasnije u toku dana… – A šta sad radiš? – Upravo sam spakovao kofere za put sutra, ima misija na Antarktiku za spašavanje nasukanih beba pingvina i polarnih lisica [ona: ANJNJNJ], samo sam prije toga oprao auto i odvezao sestri da se služi dok nisam tu [ona: CLIO JE BAŠ TOPP AUTO] i još sam mami nasjekao lubenicu i odnio i čašu vode [ona: DAJ DA TI PENIS OBGRLIM VAGINOM]…
Naravno, svi znaju lika sa ovakvim pričama isto kao što znaju da ništa od toga nije istina, radi u skladištu, konstantno je u minusu jer kocka i kupuje majice kratkih rukava od 150 maraka, pije kreatin kao cedevitu a auto svakako nije njegov nego od stare koja ga registruje, toči i ide na pijac njime. Međutim, da rospija zna što znaju normalne žene [kategorija koja postoji, unatoč neverovanju, o tome u jednom od narednih članaka, op. a.], tad ne bi bila rospija, a prođe i do nekoliko ispijanja kafa dok rospija skonta da je lik klasičan psihopata patološki lažov kompleksaš granično prikriveni čovaburaz…
No, nije sve tako crno, realno gledano. Brzina instant poruka i multimedije i široka dostupnost malih šarenih uređaja je uslovila i postavljanje nekih novih standarda: monogamija u komunikaciji je rjeđa nego advokat sa ljudskim osobinama a svakoj poštenoj rospiji u iMboksu na čekanju stoji makar još dvocifrenih broj slika PVO SISTEMA S12CM upita sa iskrenim interesovanjem za primjerenu poslovnu komunikaciju. Ciklus je sličan a varijacije u okviru kategorije postoje, rospija ima svoju tržišnu nišu a auto može biti i ćaćin ali i od firme a skladište može biti podignuto na naredni stepen (npr. komercijala) ali može biti i kućna dostava i svi ti neki logični razvojni putevi u ovom ili onom smjeru, te opet slijedi ispijanje kafe koja se isusovski pretvara u vino, „izaći ćemo ali moja drugarica nema s kim pa će sa nama“, „nisam nikad bila ovdje“ (a svi konobari je prate na insta već godinama otkad su je prvi put vidjeli) i sve to zavisi koliko koji od rospijatora ima strpljenja i koliko je zadovoljan postignutim rezultatom: onaj prvi je bio prvi („prvi si mi, majke mi“), onaj poslije njega je bio drugi („ti si mi drugi“LOL JK), a svi poslije su takođe drugi dok rospija izgleda otprilike tako da to može sakriti od istražnih organa i drugih subinteligentnih bića. Međutim, za to vrijeme se i rospija troši, izgled je sve lošiji, živci su sve tanji, kažu da „nije sapun“ ali nije ni da nije i nije se jednom desilo da se nakon obrnutog čitavog rolodeksa rospija vrati na prvobitnu žrtvu nelažućeg rospijatora koji je i dalje jednako nepripremljen, NPR… – Šta radiš? – Masturbiram. – KONJU. – A NE BI SE SJETILA DA PRIUPITAŠ TREBA LI POMOĆ? – PA ŠTO TO ODMAH NISI REKAO, DEBILU?!
ZAKLJUČAK: I tako, neke priče imaju srećan kraj. Samo je pitanje šta je sreća i ko su likovi u priči…
LITERATURA: – Đukić, Nemanja: Instagram prepiska sa *CENZURA*, 26.4.2018. – Đukić, Nemanja: TikTok prepiska sa *CENZURA*, 11.9.2020. – Đukić, Nemanja: Viber prepiska sa *CENZURA*, 20.11.2021. – Đukić, Nemanja: Instagram prepiska sa *CENZURA*, 2.12.2023. – Đukić, Nemanja: Fejzbuk prepiska sa *CENZURA*, 13.6.2024. – Vlajić, Bojan: MSN prepiska sa *CENZURA*, 24.10.2006. – Vlajić, Bojan: Fejzbuk prepiska sa *CENZURA*, 5.4.2009. – Vlajić, Bojan: Korespondencija el. poštom sa *CENZURA*, 10/2010-06/2011.
Kafa je napitak. Kafa je droga. Kafa je ritual. Kafa je navika. Kafa je izgovor. Kafa je šifra. Kafa je… baš mnogo toga. Međutim, manir konzumacije puno toga otkriva o osobi…
Dok se glagol „cuganje“ kolokvijalno najčešće koristi u negativnom kontekstu, kao neki zli blizanac glagola „piti“, i gotovo se nikad ne vezuje za kafu, cuganje kafe je sasvim specifična disciplina koja je, iako tehhnički blizu, ideološki potpuno suprotna ispijanju kafe. Pijenje odnosno ispijanje kafe je ritual koji može imati nekolicinu oblika, prevashodno po broju učesnika i terminu i to je jedino što dijeli sa cuganjem kafe, sve ostalo je različito što je najlakše ilustrovati primjerima…
TEHNIKALIJE ISPIJANJE KAFE – jutarnji ili radni termin, struganje kašičicom uz proizvodnju neprijatnih atonalnih zvukova, redovno nezadovoljstvo količinom upotrijebljenog šećera i viskoznošću smjese, neravnomjerni srkovi, bez elegancije statike držanja šolje odnosno fildžana (redovno zanemaren ispravan položaj malog prsta), posao i obaveze na pameti, stres i problemi CUGANJE KAFE – bilo koje doba dana i noći, lagano miješanje kašičicom (pun pokret sa finom kontrakcijom), potpuno pravilan opušten položaj čitavog tijela što omogućava pravilno disanje i idealan krvni pritisak, kušanje pa zatim ravnomjerni srkovi, potpuno refleksni ahhh zvuci zadovoljstva, izostanak stresa, kognitivne funkcije usmjerene ka relaksaciji
SOCIJALNE PRILIKE I SITUACIJE ODNOSNO MANIFESTACIJE ISPIJANJE KAFE – ono kad dolaziš u kafić a jedini prazan sto je pored para sa djetetom u kolicima koje se ne vidi ali se čuje kao vazdušna uzbuna što nj. mamicu ne pogađa naročito dok drnda telefon a debela je toliko da njene helanke zaslužuju da završe pod krovom neke sportske dvorane zbog napora da na okupu zadrže višegodišnji talog izjedanja pekarskih proizvoda i uzvišena je ta njihova žrtva ekspanzije zarad očuvanja očinjeg vida gostiju ugostiteljskog objekta, a onda još dolazi tvoj lik i prepričava ti ko je šta rekao u jutarnjem programu Happy televizije pa ti kroz glavu kao na traci za poruke DM SAT televizije prolazi o bože o bože i zar sam ja nekad išao na more sa ovim čovjekom CUGANJE KAFE – ono kad dolaziš u kafić a na radiju muzika kao da je svijet stao 1989. godine, tvoj omiljeni sto je prazan a na njemu te čekaju Blic i Sportski žurnal, taman kako stiže kafa sa idealnom količinom šlaga tako prekoputa sjedaju dvije top level egzekjutiv biznis rospije u prugastim hlačama i vidiš da im se diže temperatura i vlažnost od same blizine tvoje savršeno opeglane Ralph Lauren košulje
ISPIJANJE KAFE – ono kad te rospija tuši glupim pričama a čitavo vrijeme usput zagleda telefon šta joj piše onaj lik što IMA VIŠE PARA joj je zanimljiviji od tebe a ti pucaš svoje najbolje slobodne udarce kojima su se smijale pet puta bolje ribe od nje a ona faca šarana koji je sa petog sprata pao na beton jedva čekaš da je zatjeraš kući materi a onda se sjetiš da ti moraš da je voziš jer ona živi „odmah tamo kod toplane“ a ono treba još pet kilometara produžiti gdje se usput na saobraćajnim znacima izredao čitav zoološki vrt CUGANJE KAFE – ono kad ti tušiš rospiju a čitavo vrijeme drugim rospijama šibaš „cao + :)“ i čestitaš im rođendane kad im nije rođendan, najmanje gledaš u prisutnu dotičnu a najviše kako si oprao svoj mali momački auto koji stoji parkiran prekoputa i misliš se kako je ova nova samouslužna praona baš topp
ISPIJANJE KAFE – ono kad dolaziš do rashladne vitrine sa voćnom salatom a u posudi sa ananasom dva klikera veličine malih klikera, sve pokupila bagra što je bila na pauzi pa jedu to i krosane prokleti krosfiteri što slušaju podkaste, ti se okreneš do pekare da mazneš kaprićozu a ono ima samo neka pica što na sebi ima više neke travuljine nego što ide u rakiju stomakliju, napisao bi im „Rat i mir“ u knjizi utisaka ali ti se ne da ni ostaviti 1* na mapama, malo ti je bilo toplo oko srca što je ispred tebe bila neka mačka u finoj haljini ali kad naruči 300 grama cicvare propade erekcija kao žeton u fliper kod cigana u luna parku CUGANJE KAFE – ono kad dolaziš u ekspres restoran a taj dan je piletina u kariju, vidiš da je niko od studenata nije dirnuo, seljačićima upadaju brojanice u tanjire sa satarašom, za pultom radi ona što ima elementarno prihvatljivu dikciju i taman istresa gajnjc nov pečen pomfrit u posudu… „Ne smeta što sam stavila malo više?“, „Ma ne smeta, gdje će…“, „Hvala.“, nosiš tanjir pun sreće lakat ti u položaju 90 stepeni Đoković 24 GS GOAT IDEMOOO
ISPIJANJE KAFE – ono kad si korporativni šraf u mašini, ograničen svim vrstama pravila a toliko ubijen u pojam da nikad nijedno ne pokušaš prekršiti, iako je sistem truo i na koljenima, znaš napamet naslovne strane Zone sumraka posljednjih 25 godina i nešto najumjerenije u komunikaciji sa kolegama na pauzi je kad im pričaš o teorijama zavjere, svi ti iza leđa kažu da si načisto puk’o a neki i u lice i ni to ne pomaže da ti bude jasnije što nijedna od onih sa slikama bez momka ne prihvata tvoj zahtjev za prijateljstvo CUGANJE KAFE – ono kad si sam svoj gazda, ne zavisiš od nikoga, valjaš neku crnu robu teška siva zona, svi se pitaju od čega živiš a ti pišaš po uputstvima za ispunjavanje CV-a i motivacionih pisama te u polje za obrazovanje na društvenoj mreži LinkedIn staviš „Viša uzaludna“ a za zvanje „Magistar noćnih ulica“ a profil slika ti je sa prve Nokije sa kamerom kad si išao na bandži džamping tobogan rejv parti 42 sata bio budan one neke purgerke se totalno bile smetnule šta si im radio
ISPIJANJE KAFE – ono kad ti žena psuje majku jer auto nije još popravljen, više ne znaš kojem majstoru da ga voziš, prošli ti je uvalio predračun iz prodavnice sa punim cijenama [kao da si ustaša, op.a.], padalo ti je na pamet da se potučeš sa njim na licu mjesta ali lik uvijek drži neki alat u rukama a ima i ispred radione onaj pas kao tele CUGANJE KAFE – ono kad ti majstor odgovori za 10 minuta „Dotjeraj ga u 9, bruda.“
ISPIJANJE KAFE – ono kad na fešti čitavo vrijeme bježiš od smarača i sakrivaš se po ćoškovima ali te agilnošću SAJ spopadaju likovi koje nisi podnosio ni u srednjoj a kamoli sad, i u roku od tri minuta vade telefone na kojima nema amaterskih klipova gradskih tetaka ali ima slika vikendica i pecana i posjete Ostrogu i kako su im djeca sa školom išla na izlet u Mlinsku rijeku i bilo je super CUGANJE KAFE – ono kad si na fešti naslonjen na šank, dominantni položaj i držanje tijela odbijaju od tebe opori smor profesionalnih tatica kojima je najčešći status na društvenoj mreži poziv za slanje SMS poruka na humanitarni broj, jaran ti šalje linkove oglasa dobrih auta pa malo zentaš to, malo zentaš valja li šta od prisutnih guzica, jedino ti se usuđuje da priđe ona Sara što bi u gimnaziji dao desnu ruku da si je mogao uhvatiti za sisu a sad joj vrlo opuštenim tonom u tri rečenice objasniš da tu ne bi moglo biti ništa više od njenog pružanja oralnog seksa tebi s kim si sve bila treba te vaginalno kauterizovati mrš fukaro
Dakle, kao što je već navedeno a primjerima plastično ilustrovano, ovdje se može govoriti čak i o nadsuštinskim razlikama između navedenih disciplina. Bazično, manir konzumacije kafe govori da li je konzument zvijer ili plijen, rob ili robovlasnik, Patricij ili Plebejac, slobodna misao ili podrška sistemu, benzin limuzina ili dizel poljoprivredno SUVozilo, Sasvim prirodno sa Jovanom Memedovićem ili Večera za 1 sa Berom Grilsom, vježba sa slobodnim tegom ili peglanje estrogena na mašini, Adidas Boost Gore-Tex Continental ili špicaste cipele, vikend na Hajdučkim vodama ili roštilj kod šureta… A vi, kako te držite šolju?
Sve je krenulo nizbrdo te 1991. godine… U svakom pogledu.
Da se razumijemo: postoje (The) Terminator (1 odnosno prvi dio, 1984) i Terminator 2: Sudnji dan (1991) i ostali nastavci koji ne postoje. Terminator je Arnold. Arnold je Terminator. Svi smo htjeli da budemo Arnold, čak i dobar dio onih koji su kasnije postali izuzetni homoseksualci/tvrdo češljanje na stranu/“ne volim raditi zgibove“/vazelin sodomija/ostavite te djevojke na miru fazon. Čovjek mašina, gigant dizanja tegova, smrt za devojke, vozač netomos motora, otjelotvorenje latinske izreke res, non verba (i to samo djelimično zbog djelimičnog poznavanja engleskog jezika) i na kraju ono najbitnije, solidan drugi ikad po broju ubijenih filmskih ustaša (odmah iza Bate Hadži-Šmajsera), Arnold je u svakom filmu bio Arnold a Arnold je Terminator, sem u par filmova gdje je bio slab Arnold…
Prvi Terminator je, u suštini, prvo pravo autorsko djelo Džejmsa Kamerona. Tehnički gledano, iako je ko-scenarista i režiser Pirane 2 (1982), režiserska palica mu je pripala nakon određenih pretumbavanja, upao je u već započet filmski serijal a ne treba mu zamjeriti želju da se distancira od letećih riba ubica. Dakle, Terminator je svjež maltene nov Kameron, iskren, nekompromitovan, prezren i gladan kao pas, jasne umjetničke vizije i željan da pokori svijet. U tome mu je veliku pomoć pružio Arnold koji se pojavljuje u svom vrlo izvornom obliku, idealu muškarca: vrlo nabildan lik bez ikakvih emocija koji ubija sirotinju. Arnoldov imidž u prvom Terminatoru je blago sajberpankerski, od čizama i „posuđene odjeće“ do kubne frizure koja je dosta ježovita. Kiborg je poslat od strane „zlih mašina iz budućnosti (gdje se vodi rat kompjuterežima protivu narodne opozicije)“ sa zadatkom da ubije Prdaru Konor koja će roditi vođu narodne opozicije u budućnosti sa idejom da se to sasiječe u korijenu retroaktivno. Konorka je u trenutku dešavanja ovog filma još uvijek posve obična džiberela, ono, neki lijevi posao u opštini, ništa ne zna skuvati nego sve jede iz pekare pa na aerobik, na nokte se ide jednom sedmično a u knjižaru jednom nikad, petkom i subotom klabing, ona i halfice sve iz okoline Banjaluke, razgovor ne može proći bez „mi nikad ništa ne platimo“. Arnold se tu pojavi gdje treba, paori su – kao i obično – nespremni za njegov dolazak te u početku ima malo nesporazuma na liniji Arnold vs sporedni likovi dok Arnold ne progovori jedinim jezikom koji sirotinja razumije, jezikom nasilne smrti mors violenta i neograničene proizvodnje materijalne štete. Na žalost, narodna opozicija iz budućnosti je skupila pare za autobus za prošlost (Zagreb CRO > Beograd YU linija) i poslala jednog od svojih da pomogne Konorki. Lik se zove Kosta i bazično izgleda kao Arnold nakon hiljadu ciklusa pranja i sušenja u vrlo skupoj Miele mašini za veš: klasičan partizan, neuhranjen i neugledan ali od šake klekinih bobica ima energije da pretrči 26 kilometara a od vjeverice spremi carski biftek i dobar je tri dana. Ekstremno žilav lik a još uporan kao mazga, izuzetno ometa Arnolda u ispunjavanju cilja, smišljajući mu smicalice. Džiberela Konor, vidjevši da je vrag odnio šalu, slijepo prati Kostu i, kao što se tradicionalno dešava, usljed konstante nj. blizine, razvija osjećanja tipa emotivnog. Neki bi možda rekli da je to usljed straha od smrti ali je vjerovatnije da je to od biološkog sata gdje se njoj svakih 25 minuta javi velika želja da pruži oralni seks nekom liku za kojeg joj apsolutno nije bitno gdje radi ali je poželjno da ima lijep osmijeh. Tako biva i sa Kostom gdje on ljestvicu diže visoko visoko opšteći sa ČukunILF, pamtiće oni dugo taj stan na dan, šalje joj sutra poruku „kad se opet vidimo?“ a čekaj, ne, ubi ga Arnold. NAPOKON. Samo je i on oštetio Arnolda, pogodio ga je ručno pravljenom bombom od klikera i plastelina i prepolovio ga i sad paraplegičar Arnold juri Konorku po nekoj fabrici i ona ga zezne i on upadne u škrip i kao „jao jao moje noge moje noge“ a ona njemu hladno „ti nemaš noge“ i on to skonta i umre od tuge iscure mu baterije. Pomalo neočekivan rezultat Konorka (feat. Kosta) 2, Arnold 1,5 ali eto. Kladionice su trljale ruke. Ipak, Arnold je ohladio dosadnog Kostu i to je dosta potreslo Dž. K., s kim god kasnije da je bila (a bilo ih je…), mislila je malo na njega i ono kako je šeretski skinuo kondom („Vruće mi je, moram.“). U međuvremenu je dosta vremena provodila u vožnji Visokom Krajinom…
Sedam godina kasnije je snimljen epski Terminator 2: Sudnji dan sa poprilično istim timom (Kameron, Arnold, Konorka) i vrlo nestudentskim budžetom – posebno naspram prvog filma, djelo je to sedme umjetnosti koje je pomjerilo nekoliko granica u trenutku pojavljivanja…
Naime, ovog puta Arnold glumi slabog Arnolda, iako opet tumači Terminatora model TDI (crveno I) 800. Sad je poslat autobusom iz budućnosti da zaštiti Munjaru Konor i njenog i Kostinog sina Joju, budućeg vođu narodne opozicije. Joja je u trenutku dešavanja filma dječarac mala propalica prolazi četvorkom a realno je za tricu ali nije loš sam od sebe, samo je u lošem društvu, druži se sa onim iz Budžaka što su mu roditelji razvedeni a otac diler pa mali krade iz šteka pa duvaju. Mater mu je u međuvremenu malo zglajzala ali makar nije prebacila u hrišćanstvo i pohode na Ostrog nego na zgibnjeve i sklekove i pucanje ispuške. Tako, početak filma je zatiče „preko Vrbasa“ u ludari i kad se Arnold pojavi da je izvadi odatle ona načisto pošizi PTSP džaba objašnjavati čekaj stani nije to što misliš alo luda ženo ejjj, jedva nekako u auto i gas, Arnold je pokupio Joju i bježimo svi zajedno od novog Terminatora TDI (SVA TRI SLOVA CRVENO) 1000, S-line metalik šiber laser svjetla adaptivni tempomat do 450 mrtve sirotinje u minuti koji je poslat da ih pobije. I sad, dok se glumi Roberta Patrika ne može ništa oduzeti, svi smo mi od početka bili svjesni da je on samo lik kojeg će Arnold ubiti na kraju. Lik je konstantan rafal napada kao kad Njemačka igra fuce protiv Srbije u formaciji 4-4-26 gdje je svih 26 napadača Jirgen Klinsman. Za to vrijeme, Arnold je trabant malom Joji koji mu je naredio da ne smije nikoga ubiti tako da je to efektivno igranje Tetrisa bez okretanja elemenata. TDI-1000 čitavo vrijeme SAMO VATRA ali Arnold dosta agilan, pomaže što su Munjara i Joja u dosta dobroj kondiciji, pucaju i oni iz nekih malih pušaka samo što je ovaj od tečnog metala što je kao da ima beskonačni zavoj natopljen u steroide i energetska pića i intenzitet mu graniči sa rospijom kad se raspravlja sa likom ŠTA SI MISLIO KAD SI REKAO DA KNEŽEVIĆKA IMA DOBRO DUPE *LETI LAPTOP U ZID*, progoni ih najstrašnije, malog Joju ne može očima vidjeti („Mali, napozdravljaću ti se matere koitalno! Onaj Game Boy što si razbio, to mi je bio stric!“), kiša je to metaka po njima i okolini, Srđo limar je mjesecima bio rezervisan popravljajući šta se sve našlo u blizini ovih. Jurnjava slična kao i u prvom dijelu, TDI-1000 blago dominantan dok ovima lagano otpadaju dijelovi ali uvijek ono ali, na putu logici se, kao i prošli put, ispriječio scenario. Arnold, Munjara, Joja i TDI-1000 opet završe u nekoj fabrici (a nije rejv žurka) i neće biti škrip kao prošli put nego zenba vrlo užarenog tečnog metala i Arnold uzme ovoga na staru mejdansku foru „e, čuli smo da ne smiješ skočiti zgrčke“ a ovaj njemu „‘aj šuti, buraz, ja kad sam skak’o ti nisi mogao nabiti loptu na zgradu“ i namjesti se on i ovima „jel’ me snimate?“ a oni „snimamo, snimamo“, Arnold mu baci još foru „kod nje je ajfon, biće topp snimak“ (a ono neki praistorijski Šaomi brate), lik skoči u bazen pun tečnog metala a ovi u fazonu NE VJERUJEM DA JE TOLIKO GLUP DA JE PAO NA FORU, daju jedni drugima petaka a onda se Arnold sjeti kako tu postoji još jedan robot iz mračne budućnosti, stari dobri on koji je u međuvremenu naučio i da psuje na srpskom i išli su u Jajce da vide vodopad i jeli jagnjetine u Jablanici a i vodio ga je mali kod one Mirjane što se za nju priča svašta (hehe)… I kaže Arnold kako mora i on skočiti u zenba, mali jauče kao da mu je haklovalo TikTok i pobrisalo snimke, Munjara ful ravnodušna što joj dijete plače kao kiša, Arnold koristi trenutak zbunjenosti i lasta mali lelek do neba upade u tečni metal ono gori kožnjak uroni čitav i na kraju ostade palac podignut u fazonu „to, buraz“ posljednji da uroni i kako je uronio taj palac tako je sve otišlo dođavola…
Jesmo, svi smo plakali na taj palac kad uranja u tečni metal. Ko nije plakao, laže. I nije problem što smo plakali kao male vagine, problem je što smo plakali za evnuhom Arnoldom koji čitav film nije ubio nikoga (sem daljeg rođaka ali to nije bilo oko međe/nasljedstva pa se ne računa), i što smo pomislili da to tako treba: ne ubijati ljude i ne krasti po Njemačkoj već završiti školu, biti pošten, služiti vojsku, ženiti se/rečenicom „da“ upropastiti sebi život i onda još izbjegavati otvoreni sukob sa tazbinom („Ako bi mogao da mom bratu posudiš 10.000 maraka…“). Efektivno, ta bijedna pobjeda Munjare i Joje (feat. Arnold) protiv TDI-1000, pobjeda sirotinje protiv Prointera, sad je jasno da je bila Pirova jer nam je oduzela sve što nas čini muškarcima. Samo Terminator 1 je bio pravi Terminator sa velikim T – brze naočale, motor, čelična muda, ubijanje sirotinje i sve dobro i, iako nije pobijedio, do kraja je bio na pravoj strani a Terminator 2 je zapravo velika reklama za bezalkoholno pivo i uniseks drečavu opremu za trčanje koja nas ubijedi da su žene ravnopravni učesnici u saobraćaju i vijeću plemenskih mudraca, da su dječija prava progresivna ideja, da je rješavanje sporova mirnim dijalogom efikasno, to je bilo ono što niko normalan ne želi da čuje za doručkom „ovi rižini krekeri su super a samo 8,99 u DM-u, nemoj stalno da jedeš tu slaninu“ i ne treba biti puno pametan da se uoči do čega je to dovelo: raspad Jugoslavije, smrt Tome Zdravkovića, Zvezda više nikad nije postala evropski i svjetski šampion, razlaz zlatne postave Guns n’ Roses, a da se ne spominje koliko nije valjao nijedan od nastavaka Terminatora koje i dalje pokušavaju da snimaju kad nakupe dovoljno sredstava iz NVO fondova…
Terminator 2 je bio početak kraja svega, samo što nam to niko nije rekao. Budućnost je tad isheklana crnom vunom. TA-DAP TAP-TA-DAP TA-DAP TAP-TA-DAP
Depresija. Onomad vrlo pravilno definisana kao neznanje življenja, sveprisutna je. Sve prisutnija je. Međutim.
Ako ćemo iskreno, teško se živi ovdje. Bijedno. A slike su relativno svježe, nekog ljepšeg života. Naravno, nerealne slike ali ljudi su svakako nerealni. Realno, ovo su nerealno lijepi prostori. Jesu. Umilni. Malo ko to ima tako. Maketa centra svijeta. Planine i gore, ravnice i more. Stavićemo tu i malo ovo i malo ono. Nećemo pirane i grizlija i Mont Everest i Marijansku brazdu… Nego sve lijepo, malo, pokoju Marijaninu brazdu, može to. I te neke male ljude posaditi. Mali će se ljudi patiti jer će uvijek da ih gaze veliki, zbog te ljepote gdje su posađeni. Po čistom principu reciprociteta, desiće se neki duhovni razvoj kroz patnju. Razviće mali ljudi to nešto duše, kad već neće pameti.
Da je pameti, mali ljudi bi bili veliki pa pisali velike i pametne knjige, a ovako pišu blentave pjesme. Na vrat, na nos i na svoju ruku i slične, tvrđe ili mekše. Pjesme zbog kojih žale za ekskurzijama na kojima nikad nisu ni bili. („Ama, kako ti znaš kako je bilo u hotelu ‘Splendid’ kad su tamo Indeksi svirali sa leptir mašnama?!“ – „MA, ZNAM!“) Ubije ih pjesma kao zeca, odmah sa dva metka: jedan metak iz Sarajeva 1987. a to je unuk metka iz Sankt Petersburga 1921. Ta neka slavjanska veza sjete se razvuče preko svog optimizma i udarništva u međuvremenu. Džaba što je jul i 33 stepena, nekako se tu odmah stvori srna ranjena na snijegu, zeko na zaleđenom potočiću želi hidroudar više nego ikad ali hidroudar se ne dešava, kreće voz za decembarsku klasu JNA iz Grahova preko Zagreba do Beograda, nekako ona Zastava 750 nije više ponos za koji se štedilo tri godine nego kanta koju treba svaki dan gurati da krene… A danas ovaj polovni njemački kupljen sa 350.000 km na satu pali iz prve, pa nema smisla.
Udari to sa dvije šake u glavu, tih šest dana juna, kad sve krene dobro a završi naopako a onda treća šaka u glavu [otkud treća šaka, majku mu? otud! – op. a.] kad se rasprsne taj šareni romansirani crno-bijeli balon sapunice sjećanja i ostane samo danas. Feng Shui ispoštovan, plavi slonovi svuda, efekat slab do nikakav. Život slab do nikakav. Plate male. Para nema. Prodavnice pune. Robe ima. Stotine vrsta čokolada a ne samo Galeb. A pritisak okoline nabio pritisak. Mora da se nosi kupovna odjeća, ništa od starije braće, zezaće te drugovi i drugarice (jer to nisu oni nekad drugovi i drugarice). Markirane gaće, marka da piše na LASTICI, font 72, vidi se odavde još. A da se vidi odande, onda se te gaće nose preko hlača i kaputa, kao Gven Stefani, dabogda se okliznula negdje na slaninu i upala u kazan čvaraka iz kojeg bi se morala spasiti izjedanjem istih.
I eto depresija, jer se nema, jer se ne može. Sa istoka, korijenska, stigla pravozom. A od istoka kad se ide ovamo, gleda se u zapad. I to je dio problema. Jer se put putuje ali nikako stići. I taj upadljivi neon zapada je uvijek na istom mjestu, jednako daleko. I tu ostaje, koliko god da se put putuje. U daljini trepti uvijek isto. Luna park u kojem su sve vožnje besplatne a ko neće, ne mora, može da samo da sjedi i pije limunadu i jede šećernu vunu koje će mu uslužiti gazda lično, iz gepeka bijelog Mercedesa sa potkovicom na rešetki. A gazda, tamo neki, nije naš… I on ima svoje probleme. Komadiće koji mu nedostaju. Otvorio je zabavište jer nema djece. Jer nekad nisu imali ništa. Pa su radili, zaradili, pa imali sve. Pa im dosadilo. Sve im dosadilo. Pa i jebanje i ulične trke. I život. I nema djece.
Zapad se guši u svojoj dekadenciji već duže vrijeme. Rečenica izlizana kao malo koja ali vrlo tačna. Sve funkcioniše ali ništa ne funkcioniše. Mehanizam sistema je savršeno podešen ali fale zupčanici. Fali mali ljudi. Džaba ga navijati. Kraj je Gausove krive. Urla mali DžoHans na podu Lidla, valja se, ruši džiajdžojce, ne možeš ga smiriti. Neće markirane gaće sa fontom 72. Neće ni sa fontom 80. Neće Milka čokoladu. Neće ni ljubičastu kravu direkt da sisa sisu. Neće ni da je jaše. Neće ni u puff ni da sisa ni da jaše. Ništa neće. Možda malo hoće da mrzi nižu rasu. Malo. Ma neće ni to. Hoće da se istetovira i probuši nešto. Da napravi nakazu od sebe. Da lakše ukaže da ima problema. Hoće na stanicu Zoo. A tamo ne stiže onaj voz sa istoka. Nikako ne stiže. I eto DžoHansu depresija, jer nema ono što misli da treba da ima, jer ne može ono što misli da treba da može. A odavde ga gledaju i kontaju da živi u pjesmi Sanšajna, puni šatgan (svaki dan) puni puni… a on nezadovoljan.
Crnjak opšti, četvrta šaka u glavu, bogati. Da se ubiješ, maltene.
Razmišljao sam o samoubistvu, više od nekoliko puta. Nikad da se samoubijem već o samoubistvu. Kao pojavi. Dešavaju se. Otkad je života. Nemam problem sa tim. Ne mogu da imam, to je priroda. Razlog se ponekad čini ovozemaljski sastranski glup ali nikad nije bez razloga. Niko nije nakon samoubistva ostavio unos u knjigu na šanku tipa „E, ovo je totalno loše ispalo, 2/10 ne preporučujem.“ a dok se to ne desi nemamo potvrdu. I zanimljivo, ako bih, samo skok sa izuzetne visine. Urbano područje. Neboder. Zbog leta. Moja ta neka generacija je imala na nebu vojne avione, da ih gleda, da se zagleda, da se ugleda. I ne može bolje. Let je ultimativno civilizacijsko dostignuće. Ma ko ne može?! Evo, preletio sam iznad naše kuće! A jedino bolje od leta je kad leteći ubiješ letećeg ustašu. RATATATATATATA. I onda pun gas u krivinu, valjak, pa ga držiš na leđima pa zvono, slijećeš, ljubiš krilo, grliš mehaničara i sutra opet. Ne može bolje.
A ovi danas gledaju fudbal, hoće da budu fudbaleri. Mislim, htjeli su i nekad i bili su fudbaleri, udarali loptu glavom a izbjegavali glavom knjigu u panici od transfera znanja. [Zanemarićemo pitanje ko je bio prvi: fudbal ili Ikar?, prim. aut.] To je to neko raslojavanje po inteligenciji, je li, za primjer, ono konceptualno, ako me pratite. Onomad ciljevi nebo, danas trava tipa livada pašnjak bazično dert. Pale aspiracije, obrušile se, takoreći naglo poniranje. I kad se ide u Tursku avionom, ono kao, kad će više da sleti ovaj. I onda na plaži mali urla, valja se, ruši suncobrane, neće svježe taze kod čika Laze Jildirima, ova tipka po mobilnom čitav božji dan, samo kako uvijek uhvati kad god ovaj pogleda za guzicom, lik ono očaj nivo 99 šta je meni ovo trebalo, platih 3600 maraka, tuga, bol, alkohol, slike kurca penisa debeloj sa UKC, depresija.
Međutim.
I tad i sad i uvijek, da nema života ne bi bilo ni depresije. A života nema bez smrti. Kad dođe. A dolazi ono tipa The Man Comes Around. Nasumično. Sa pozivom ili bez. Sa kucanjem ili bez. Sa depresijom ili bez. I sahrana dođe. I jauču i bacaju se u raku. I padaju u nesvijest jer je jul i 33 stepena a na groblju nema nijednog drveta jer drveće zauzima mjesto grobnim mjestima a grobna mjesta su keš. Keš za još keša. Za još keša. Za još keša. Pa nema smisla. Realno. A ono, tamo negdje, istočno od istoka a zapadno od zapada, i pirane i grizli i Bermudski trougao i crna rupa i živi pijesak i tajfun i vulkan i ono rodi se dijete i tigar uleti kroz prozor (koji je samo rupa u zidu od bambusa a nije PVC stolarija) i pojede ga i nije kuknjava kao kad mali Mujo upadne u krečanu i taj neki život i ta neka smrt i sahrana, sedam dana na čamcu jedemo mango i deru Flamingosi i Ibiza ’97 kompilacija sa bluetooth zvučnika. Zašto? Iskreno, dosta je teško organizovati ulične trke na čamcu a mango imamo i među najboljim je stvarima koje imamo. I pokojnik je jeo mango na prošloj sahrani. Isto kao što život imamo i među najboljim je stvarima koje imamo.
Ako znate nekoga, dajte mu mango. Može i gazirani u staklenoj flaši od litar.
Imperatori su nametnuli imperative: biti bogat i uspješan. Bogati i uspješni su našli (još) načina kako da budu još bogatiji i uspješniji: prodavaće sirotinji vazduh savjete u novom AV formatu koji su nazvali podkast.
U suštini, sve je jeftinije i jeftinije i sa manje truda. Nekad su udarne termine medijskog etera (za prosječnog betera) zauzimale grandiozne TV emisije sa elegantno obučenim voditeljem, njegovim debelim pomoćnikom, impozantnom scenografijom u ogromnom studiju punom publike koja dobija poklone za dolazak, kućnim bendom i još sto nekih čuda… Danas udarni termin pokrivaju dva lika u maskirnim bermudama u nekoj šupi, sa dva mikrofona sa aliexpressa i scenografijom u vidu stalaže sa Nintendo artiklima i nindža kornjačama, i samo je potrebno dva sata slušati ta dva lika kako jedan drugom govore „buraz“ i već si na pragu finansijskog uspjeha, vrlo vidljivih trbušnjaka i višesatnog seksa protiv, eventualno, žive protivnice koja je, eventualno, pri svijesti…
Ideja je razrađena maksimalno, koliko god je nesnađen i neupućen buraz, postoji adekvatan serijal da se uklopi: fit-kast za muskulatura buraze, biz-kast za finansijske buraze, bistro-kast za ribar buraze, naočale-kast za nauka buraze, turbo-kast za moto buraze, sigurica-kast za kladionica buraze, fajt-kast za izbacivač buraze, seks-kast za incel buraze itd. Gost-burazi su obično neprikosnoveni šampioni u svojim disciplinama (u verzijama za koje nisu čuli ni protivnici Veljka Ražnatovića) a u moćnom šupa-studiju ih dočekuje vrlo crvenih očiju domaćin-buraz ono kao đe si buraz ne vidim te a ono lik buraz metar od njega buraz… – Buraz, za početak mi reci ono kad si, buraz… – Ajoj, buraz, to je bila tvrda situacija, buraz… – Joj, buraz, totalno, buraz… – Tad da to nisam, buraz, ne bih nikad uspio, buraz… – SVAKA TEBI ČAST, BURAZ! – ZNAČI, BURAZ, KAD TI KAŽEM, BURAZ!
I tako dok se buraz i buraz časte nadburaznim epitetima, redaju se priče naspram kojih Lovačka lažijada u Omarskoj i konferencije za štampu političkih partija djeluju kao iskrene ispovijesti ljudi koji nikad ne bi ukrali 500 metara asfalta ili zgazili mrava zeca, na momente da čovjek zaboravi da su partizani prevashodno utemeljivači modernih IronMan trijatlona i pomisli kako su oni bili borci za slobodu a sve te priče o nevjerovatnim uspjesima šampiona buraza su okružene brojnim marketing segmentima jer je to suština: mi smo šampioni jer radimo to i to, jedemo to i to, pijemo to i to i uzimamo to i to. Naravno, sirotinji se sa ogromnom maržom prodaje bolf roba a prave stvari se, kao i uvijek, nabavljaju ispod pulta za lične potrebe.
Realno, u podkastima defiluje hrpa likova na tzv. hormonskoj zamjenskoj terapiji a brada im oblika cigle što znači da je nivo testosterona pet puta veći od normalnog. Treba im steroida da se nabildaju a onda budu živčani pa im trebaju antidepresivi i trava da se skuliraju; treba im podizač da ih digne za trening a onda kompresiona drečava majica da ih kompresuje da ne budu prebrutalni; tu je i ašvaganda da mogu kvalitetnije tušiti rospije pa zaspati beauty & success snom, zatim komplet azbuka vitamina (a, b, v, g, d…), oligominerali, kolagen, mutogen i šta sve već ne. Mada je nekako ključni onaj testosteron što ga ubadaju u dupe ali taj dio se, sasvim sigurno ne zbog blage nelegalnosti [„Bože, sačuvaj!“, prim. podkast buraz], zanemaruje u odnosu na njihovu dnevnu rutinu i metode treniranja…
A dnevna rutina šampion buraz likova je posebna priča: ustajanje u 5:30 ujutru PRETHODNOG DANA (jer je buraz šampion minimalno čitav dan ispred buraz smrtnika), pola sata plivanja u hladnoj vodi temperature -8 stepeni [šta bolan da to nije fizički moguće, unaprijed odgovor na prim. aut], šest kilometara džoginga sa kućnim ljubimcem ocelotom, doručak od isključivo sirove hrane (meso smeđeg kao med ponija koji je imao grivu vezanu u prelijepu pletenicu i kao prilog jabuke koje je jeo taj poni), zatim „pozdrav suncu“ u trajanju od 74 minute, slijedi čitanje „Umjetnosti ratovanja“ jedno 260 stranica, suplementacija (cirka 24 pilule od isključivo prirodnih sastojaka, ništa Pfizer), zatim sparing sa senseijem, nakon toga mali servis na Lamborginiju (svojeručno, naravno), pojavljivanje na štandu gdje se promoviše nova linija suplemenata/odjeće za trening/rukavica za mali servis, onda krstarenje na jahti i seks sa anonimnim influenserkama iz Istočne Evrope na prostirkama od medvjeđeg krzna, poslije toga slijedi još mesa ali nešto skupljeg od tog istočnoevropskog – ručak od druge polovine onog ponija što je bio za doručak ovaj put uz japanske priloge (Hokkaido, Honshu, Shikoko, Kyushu), zatim slijedi kružni trening sa tegovima sa personalnim trenerom, zamjena ulja u diferencijalu G-klase (opet svojeručno, naravno) i dotad je otprilike 11:30 što znači da se sve pobrojano uz određene varijacije ponovi otprilike pet-šest puta dnevno (jer dan buraza šampiona sadrži varijabilnih 37 sati) i onda buraz šampion ide na buraz šampionski san od četiri sata i ustaje sat vremena ranije nego dan ranije (kad je ustao dan ranije), od steroidnog bijesa odlazi do kokošinjca i nogom nabija japanskog pijetla kojeg je kupio na proputovanju u Kini koji očito ne radi kako treba, to sasvim slučajno snima za instapriču od koje će njegov podkast domaćin-buraz napraviti viralan skandal i pozivi za naredne podkaste su zagarantovani…
Da se razumijemo, sve srećne porodice… nije da ima nešto puno mogućnosti za originalnost ni u kom segmentu života (kulture, medija, sporta, droge, rokenrola…), problem je samo što je većina primjera iz ove oblasti samo još jedna transformacija erektilne mekoće uobličene u časopis Men’s Health i sl. Šablon tako isključiv da isključuje sve šablone koji uključuju bilo kakvu slobodu izbora ili snagu volje. Gluposti koje se valjaju sirotinji mijenjaju boju ali ne i suštinu, piramidalne šemice za likove koji nemaju da troše ćaćine pare, totalno prirodna suplementacija milion puta bolja od prošlogodišnje totalno prirodne suplementacije, revolucionarni treninzi uz pomoć kojih ćete postizati revolucionarne treninge i postići izgled dlakave ili manje dlakave hrenovke, finansijski savjeti za siguran uspjeh koji garantuju da ćete od tri dolara, ukoliko ih ne potrošite na pretplatu na neki podkast, sutra sigurno imati tri dolara… Ako ćemo iskreno, od toliko savjeta za ravan stomak dosad su svi burazi trebali imati oko 160 vrlo izraženih trbušnih mišića a od svih tih inovativnih tehnika za seks većina tih eventualno živih protivnica (koje bi u ovećim grupama čekale pred kapijama zamka da se dive trbušnim mišićima i finansijskim uspjesima) bi morala na rehabilitaciju od struka naniže, samo one najjače bi ispuzale do slobode da sestrama i tetkama preporuče buraza koji sve svoje znanje duguje podkastima…
Čovjekovo postojanje se u individualnom kolektivnom smislu dijeli na dvije epohe: razvojni period do spoznaje da su jebanje i ulične trke suština života i funkcionalni period nakon te spoznaje…
I sad, dok su ulične trke same po sebi objašnjive, fenomen jebanja nije naročito razjašnjen u dosadašnjoj literaturi, iako je poprilično rasprostranjen. Isto tako, zanimljivo je obratiti pažnju kako sam protok vremena i sve (vrlo različite!) promjene koje se dešavaju u društvu uglavnom negativno utiču na razjašnjavanje tog koncepta: izuzev trenutka izuzetnih ljudskih sloboda u 60-im i 70-im godinama XX vijeka i onog davnog perioda prejedanja grožđem i opšteg nudističkog degeneka u Antičkoj Grčkoj (mesni helikopteri umjesto ventilatora u borbi protiv 270-dnevnog trajanja jula mjeseca), sama riječ jebanje je vrlo stigmatizovana a da ne govorimo o tom činu, gašenju svjetala i fenomenu inverzije značenja ženskog izgovora riječi „ne“…
A sam čin je humanistički, prije svega. Na stranu Mara koja je imala malo janje, dešavanja u štali i sve ostale epizode porodice Krstić, da se ljudi ne jebu na birou bi bila najezda roda, bilo bi ih više nego ekonomista sa državnog i DIF-ovaca. A tu je i onaj drugi, opštehumanistički aspekt jebanja: vrlo dobra zabava i dovođenje u hemijski balans lučenjem. Neki opet kažu da je to „zabava za sirotinju“ ali se ne može reći da su bogati gadljivi na to. Štaviše, neki „napredni“ oblici jebanja ukazuju da je tolerancija bogatih na gadljivosti na dosta visokom nivou, no, to neka za ostane za neki podkast „Jebanje bogatih: ovih sedam stvari morate probati“ [a o samoj kulturi podkasta biće u nekom narednom članku, prim. aut.]…
Ipak, vratimo se na protok vremena i prizmu aktuelnog časa: iako možda djeluje da nije u toku srednji vijek i da nema inkvizicije, nije sve daleko. Jedna strana oštrice bodeža fašizma demokratije je tzv. kultura poništavanja a druga je isticanje prava i sloboda manjina koje su, ako ćemo iskreno, sve go luđak i psihopata. Trenutak je da se ne smijemo smijati na TLN skeč kad na pitanje o anonimnosti ispitanik odgovara da želi da bude pilot. Zapravo, izvjesno je da bismo bili kritikovani za taj smijeh, vjerovatno od strane neke NVO, sa objašnjenjem da je to nesenzitivno. Kombinacijom navedenih tehnika su dosad kao žrtve pale mnoge tradicije, teretane su prepune helanki, akcioni filmovi imaju ženske likove, fudbaleri su naslovnoj strani Blic Žene (sve gore od goreg), gdje god se okreneš nema strane bez zabrane a iluminati i masoni vjerovatno spremaju i konačni napad na ono najsvetije o čemu razgovaramo danas…
E, sad, moramo napraviti jednu distinkciju. Prethodno spomenute manjine su ovakve i onakve upravo počesto isključivo uglavnom po pitanju jebanja, je li, da ne kažem LBGTINCEL i ko zna koliko će se slova još dodati. Dakle, te seksualne manjine imaju neke svoje „oblike“ jebanja, međutim, sve to je go promašaj (polnih organa, ako ćemo bukvalno). Naravno, ni to se ne smije reći javno, ne može se postaviti pitanje dvjema lezbejkama ili pederima kako će oni da naprave dijete (koje žele da imaju), nebinarnom se ne smije postaviti pitanje ide li kod ginekologa ili urologa itd. Ne. Umjesto toga, agresivnom agresijom agenda širi ideju „mi to ne radimo, to ne treba niko da radi“ a čin jebanja se demonizuje na sve moguće načine, truje se koncept te praigre koja je Asku spasila od vuka…
A praigra je koliko god da je jednostavna (krajnje), toliko i zabavna (krajnje). Počinje od dva prljava pogleda koji se sreću, nastavlja se (posmatrano kroz epohe) vučenjem za kosu/ubijanjem zmaja/prepisivanjem zemlje/ispijanjem ili cuganjem kafa/instant porukama „cao + :)“/gledanjem u pod, zatim dolazi do trenutka kad se zatvaraju oči iz raznih razloga [on je ružan za kese na glavu; ona je debela nivo ogledala pucaju; radi suzavac sprej jer se ona ne vraća kući u tom kršu od auta; upada njen muž i zabezeknuto viče „Kume!“… mnoštvo je varijacija, prim. aut.] te dolazi do ekstenzije drugim čulima i, analogno, kontakta koji će izazvati dosta neprijatnih mirisa i frikcije ali čiji će rezultat biti otvaranje očiju i susret dva iskonski čista pogleda, direktan spoj početka i kraja vremena… makar na nekoliko sekundi. I još uvijek nije izmišljeno ništa bolje, a ovo je bukvalno prva izmišljena stvar ikad.
A ulične trke? Zašto trke? Zato što moramo nekako da ga mjerimo, brže-više-jače, majku mu i to mjerenje i olimpijada neprikrivena priprema za rat pod plaštom zdravog života. Tjera nas ta euforija kad se najedeš mesa pa ne znaš šta ćeš od sebe. U redu, jasno, ali zašto na ulici, zašto ne na trkačkoj stazi, u kontrolisanim uslovima, sa vatrogasnom ekipom u pripravnosti, kacigom, pojasom u četiri tačke, zidom od guma van staze? Zato što to nije život. Život ne čeka na pucanj iz start pištolja, život ne poništava vožnju ako kreneš prije zelenog, život ti ne daje vijenac i šampanjac onda kad misliš da treba, život ne diskvalifikuje protivnika ako je njegov auto čipovan na Stage 3 Not for Street Use, život oduzima život bez žutog kartona, uzalud i kaciga i pojas i dva kondoma i da si pijan pa misliš da će manje da boli. Život u kontrolisanim uslovima nije život već farmaceutska industrija da pogine hrčak da bi se debelim ženama prodao najnoviji serum mladosti. Jebeš takav život. I zato ulične trke. I jebanje.
Ako za samopomoć pratimo savjete drugih jesmo li samosamipomoglisebi?
Bilježenje zabrinutosti za stanje u svijetu koincidira sa nastankom petparačke literature na pergamentima, otprilike malo prije nastanka prvih sindikata. Petparačka literatura je ona neka mislilačka diverzija koja preispituje tvrdoću aksioma promovisanih u Glasu Srpske koncila poput „završi fakultet i riješio si sve“, „sport, zdravlje i pravoslavlje“, „žena može biti sa sela ali auto mora biti iz Njemačke“ i inih. Petparačka literatura na pergamentima, skarednim slovom okarakterisana, zapravo je progresivni trn-u-oku-against-the-machine element gdje se neki prapoznati bloger i praveliki buntovnik glasno retorički zapitao: „Pa majku mu, jesu li ovo oko mene sve budale?“
Tragedija je čovječanstva odnosno prvenstveno zapadnog svijeta „usamljenost u gomili“, posebno otužna kroz digitalno otuđenje jer su kanali komunikacije dostupniji nego ikad: i da se osjećaš najsamnija na svijetu, naći ćeš nekako istomišljenika preko interneta, preko lažnih papira ćeš se udati za njega za zelenu kartu a ne treba žaliti ni dati koji dinar za registraciju na stranicu „Naruči mladu iz Ukrajine“ (Crkni, Putleru, ide roba kao ‘alva!). I kako onda da smo tako zaglibili, da smo izgubljeni u životu, svima da treba neki psiholog ili psihijatar, reiki, bioenergija, motivacioni govornici, knjige samopomoći?
Šišanje ovaca nije od juče nego otkad je ovaca koje postoje jako dugo otkako ih je izmislio pramesar Dule. Kod hrišćana gospod je pastir a ima i stado, slučajnost? Naziv sira Zelene doline, slučajnost? Zelena trava doma mog, ruke širi (majka) Mar(ij)a koja je imala malo jagnje, slučajnost? Ako bismo se usudili biti ovdje drski poput Slavice iz stranke u jako dugom redu u pošti, mogli bismo IM sve to skresati u lice odnosno sažeti na: „Samo pasi, dobri čovječe, to je tvoj posao (nastavi biti glup i nama omogućavati da se vozimo u Mercedesima).“ Da, baš to piše. Realno, razlika između organizovanih religija i ovih što se u mraku svi uhvate za ruke pa zatim za intimne dijelove tijela jeste u organizaciji i kvalitetu dresova. Pomalo je uzaludno, ako ćemo pesimistički, ponavljati da Hugo Boss ne čini čovjeka, ništa nas Drugi svjetski ne nauči…
I to je sa jedne strane, seljački plavo odijelo/špicaste cipele/retardo kravata/srbska značkica na reveru, ruku pod ruku sa mantijom, najjačom službenom uniformom. Slijepa vjera i prvi red u podjeli oružja i autobuskih karata za Solun u jednom pravcu (povratak pješke). I ima taj neki procenat, tvrdokornih. A ostalo su raznokorni. Da se razumijemo, nije to geografski određeno, ta raznokornost. Posvuda su danas korovi tako izgubljeni i rastrojeni. Božju baštu uništava korov, nekako se primio, valjda kako je bila crvava ona jabuka što je Eva ukrade na tržnici… Ne vjeruju ljudi u priču o bradonji na oblaku a opet ne vjeruju ni u sebe i onda se traže neki drugi propovjednici…
Dok je boravak u stadu prirodna stvar za najsavršeniju ali i najgluplju i najpokvareniju životinju u univerzumu, opet nije univerzalno rješenje. Žene ne kuvaju ručak, muškarci ne čitaju mape. Pusti me, mogu ja sam.
I tako smo došli do koncepta samopomoći. Ono, pomažeš sam sebi. Kuvaš, pereš, peglaš… A, ne, nije to. Duhovni razvoj kroz patnju… Nije ni to. Umjesto da kvalitetno trošiš vrijeme na jebanje i ulične trke, čitaš knjige koje nisu o avionima i tenkovima i padu Krajine već ti govore kako treba da budeš najbolja verzija sebe, da ponavljaš sebi da si srećan, u konfliktnim situacijama duboko udahneš i brojiš do 10 i sl. I sad, potka tematskog incidenta u ovom slučaju proizilazi iz čiste sitničavosti, da ne kažemo škrtosti, cicijašenja ili ćifutarenja – da ne navodimo imena likova iz književnosti (ili pak današnjice) koji to savršeno plastično dočaravaju. Te knjige samopomoći niko ne poklanja. One se plaćaju novcem za koji se isto tako mogu kupiti npr. ćevapi. A ćevapi su odlična samopomoć, ako ćemo iskreno. Topp (sa dva P) opcija. I ti seminari motivacionih govornika, nisu na trgovima za Novu godinu, pa da se sirotinja skupi i skače uz donirano pivo dok tamo neki šmrču kokain koji je donacija zajedničkog rada i zalaganja te sirotinje. Poziv vidovitoj budali koja proriče sudbinu vrlo nije besplatan…
Međutim, „ko ne plati na mostu, plati na ćupriji“… A ćuprija i most su isto. [Zaboga, ova fraza kritično urušava kvalitet našeg jezika, pod hitno je zamijeniti nečim boljim, prim. aut.] Isto tako, najsavršenija ali i najpokvarenija životinja u univerzumu ima taj problem nezahvalnosti: što ne zaradi, ne zna cijeniti. „Ne znaš šta imaš dok to ne izgubiš.“ I sad, nije problem ni platiti, ni tu hrpu knjiga (što eventualno kolektivno završi na buvljoj pijaci), ni kartu za motivacionog govornika (nakon kojeg slijedi češanje po glavi „kakvu sam ja budalu slušao“), pa čak i tacna i mantija dolaze u obzir, AKO ĆE POMOĆI. Ako pomaže, ima smisla. Poredaj sličice F.K. „SPC“ po tabli u autu ako će te spriječiti da ideš preko tri promila, što da ne… Šta god pomaže. ŠTA GOD. Kao što je navedeno, počesto je ta pomoć u smislu da se shvati šta se NE TREBA raditi u životu, preduprijediti buduće greške, međutim, svo to lutanje oko smisla (a i bukvalno okolo smisla) je usljed vrlo jednostavne stvari: spoznaje kružnosti svijeta. Sve kruži, a krug nam daje i loptu i kad se pogleda iz daljine sve te gromade su neke lopte. Kotrljaju se kao kamenje, da ih ne uhvati mahovina. Sve je u ciklusima koji su ciklični i ponavljaju se. Nastanak i nestanak, rađanje i umiranje, dan i noć, grmljavina i tišina… zašto i kako, ne znamo baš, ali smo tu. I to je sav zadatak, taj you had one job. Da budemo ljudi i da budemo tu, dio ovog jednog velikog čuda, kako god znamo i umijemo, kako god to shvatamo, jer, krug se ne prekida, bez obzira na sve… Cvijet niče i iz betona, koliko god ga gazili. I tako, odgovor je svuda oko nas, na zemlji, na nebu, u ogledalu i to je jedina prava samopomoć, uočiti ga. Sve drugo je komercijala koja nam i nije nužno potrebna…
Siromaštvo, glad, parade ponosa, restrikcije struje, korona, vjenčanja, posne slave, žene menadžeri… Sve te negativne pojave zajedno su smiješne naspram težine aktuelnog istorijskog trenutka koji pritišće egzistencijalnost treniranja tegova čvrstim momcima teretane Sokolskog doma. Nikad i nije bilo lako ali trenutna situacija je nelagodna kao donacija erekcijskih krema ustanovama za izdržavanje krivičnih sankcija, mjera pritvora ili drugih mjera za prestupnike muškog pola…
Naime, aktuelni gradonačelnik Banjaluke, isti onaj kojeg je teretana Sokolskog doma zdušno podržala sa željom da se napravi politička promjena u gradu (što nam se svima, na žalost, obilo o glavu), svoju zahvalnost iskazuje tako što želi da uništi teretanu Sokolskog doma i u objektu Sokolskog doma osnuje sportsku gimnaziju. Taj kriminalni gejhomopeder [Draško? Pa on voli kurac!, prim. prof. dr Vlado Đajić.] je, omalovažavajući značaj teretane Sokolskog doma, u jednom neformalnom razgovoru napomenuo da tu „idu samo budale i starci“, pri tom grubo vrijeđajući budale i starce koji idu u teretanu Sokolskog doma i zanemarujući činjenicu da je to najstarija ustanova tog tipa u Banjaluci, da su u njoj trenirali evropski i svjetski šampioni u borilačkim vještinama i da je kroz nju prošao otprilike svako ko se ikad bavio sportom u Banjaluci. Na žalost, mlađani gradonačelnik ne vidi dalje od repa njegovog konja a glupih ideja mu ne manjka…
Bijedni skorojević kakav i jeste, bez ikakvog stila, sluha za kulturu i tradiciju, iako je bio bratski ugošćen u teretani Sokolskog doma, ništa nije shvatio, kako sportsku komponentu teretane Sokolskog doma i posvećenost principima stare škole bodibildinga, tako i socijalnu komponentu koja se svakodnevno očituje kad istovremeno zajedno trenira nekoliko generacija i znanja među njima se prenose sa koljena na koljeno, i to ne nužno „u standardnom smjeru“, već počesto sa mladih i zdravih koljena na stara i iščašena koljena sa visokim sadržajem vode. To višesmjerno prožimanje prostora informacijama je ključno za adaptaciju na sve besmisleniji život u ovom novom „digitalnom“ dobu i otpor mračnim satanističkim silama…
Dok se sama ideja sportske gimnazije ne treba a priori osporavati (iako je način na koji se to pokušava realizovati potpuno pogrešan) i ista će se voditi kao obrazovna ustanova, inicijativa mladog gradonačelnika kriminalnog gejhomopedera bijednog skorojevića je vrlo nekulturna jer je teretana Sokolskog doma već sad obrazovna ustanova najvišeg nivoa. To je životna akademija, ti zidovi debeli metar i stari gotovo stotinu godina u sebi čuvaju krv, suze, znoj i sve ostale tjelesne tečnosti najžilavijeg srbskog bioma, od kralja Petra I pa naovamo… To je ognjište plamena istine i pravde, adresa koja okuplja vitešku elitu koja je, unatoč jakim bočnim vjetrovima, uvijek na pravom kursu istorije. U kripti Sokolskog doma se čuvaju originalne formule obima kruga i slavske sarme, upaljač kojim je Adam Evi zapalio Drinu u kafani „Trebević“, kao i ratkape prvog Titovog Mercedesa (ratni plijen), a kroz vrata viša od Brandenburške kapije već decenijama po prvi put ulaze golobradi mladići odbačeni od sistema, bez ikakvih sposobnosti i znanja za život, a nakon par godina izlaze muškarci spremni za najteži rad i na najudaljenijim kontinentima koji su u svoje vokabulare dodali arsenal psovki pred kojim kleči i Vlado Georgiev… A da bi se sve to nastavilo i da se održi tradicija, Srbi moraju da se jebu i to seksualno a bogami i reproduktivno ali i rekreativno što je jedan od rijetkih dozvoljenih vidova kardio treninga čvrstim momcima teretane Sokolskog doma i bitan dio sportske nauke i upravo zato je Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma uvršteno kao predmet na Rusku vojnu akademiju u Moskvi…
Desilo se onomad da je jedan od čvrstih momaka teretane Sokolskog doma, nakon dugog niza godina apsolutne posvećenosti treningu i celibatu, reterirao shvativši da miris piletine i riže ipak ne može da zamijeni miris pičke. Taj kojeg nećemo imenovati ali ga možemo okarakterisati kao prvog među jednakima, vratio se na „scenu“ u punoj snazi, ovlaživši međunožja mnogih gospođica i gospođa klateći ključevima Mercedesa *khm* svojim masivnim organom. Naravno, misli se na mozak i šarm i elokvenciju pri javnim nastupima a ne nešto drugo. Stotine njih mu se bacalo u naručje ali je on izabrao jednu skromnu damu da je povede za ruku, i nije pogriješio, jer mu je ona uzvratila stostruko, strastvenim poljupcima na mjesečini od kojih je Klarku Gejblu i voajerima iza grmlja pljuvačka zastala u grlu. Naravno, teretana Sokolskog doma je mjesto gdje se iskustva vrlo rade dijele tako da je prvi među jednakima jedne večeri mlađim članovima vrlo detaljno opisivao kako sve to izgleda, taj žar, ta strast, taj kovitlac živih boja, harmonija stapanja u jedno, toplina mirisa kestena, osjećaj kao da je prvi put… Sjedeći na vrlo pouzdanim nekineskim spravama, prisutni su bez treptanja slušali izlaganje kad se pojavi jedan stariji iskusan član, za ovu priliku ćemo ga osloviti sa Mitar [tradicionalno srpsko ime, svaka sličnost sa stvarnim licima je slučajna, prim. aut.] i jedini se usudi da postavi pitanje. Dok drugi nisu mogli doći sebi od živopisnog predavanja, Mitar je klintistvudovskim očima pogledao prvog među jednakima i upitao: – DE MI SAMO RECI JEL OBRIJANA? – SKROZ! – tiho mu odgovori prvi među jednakima. – UFFF!
Dugo u noć je odzvanjalo to UFFF!, prenijevši se iz teretane Sokolskog doma prvo u kupatilo teretane Sokolskog doma gdje je Mitar izdrkao sa više motivacije nego ikad i prvi udar njegovog mlaza na pločice je imao efekat pjeskarenja… Kasnije je to UFFF! odzvanjalo mračnim planinama na jugu, i dugo nakon što su se posljednje logorske vatre ugasile i noć primila najtamniju nijansu… U međuvremenu je lišće kestena nekoliko puta mijenjalo boju a prvi među jednakima nekoliko puta mijenjao auto, ali i nakon mnogo godina, ovaj događaj živo živi u narodnom predanju i igrama a pričali su neki putnici namjernici da u posebno vedrim noćima na Dinari odzvanja nešto, niko ne zna šta je, kažu da najviše zvuči kao UFFF!…
U suštini, muškarci su oduvijek pičke, počesto ali ne isključivo, zbog pičke… Samo su danas postali previše pičke.
Lijepo nam je danas, svima. Imamo automobile sa stotinama konjskih snaga koje ne možemo voziti KAKOBOGZAPOVIJEDA jer gdje nije kamera tu je lik koji vozi 27 km/č ili žena koja dok vozi još razgovara na telefon/šminka se/slika za instatok/sprema ručak/polaže ispit/očima na potiljku ti unaprijed i duplo jače jebe mater nego što ti njoj jebeš mater jer sporo vozi. Opet, alkohol je još uvijek vrlo i veoma legalan ali nasilje u porodici ne. Ni u kom smjeru. Hrpa je tu nekih novih ideja o slobodama koje su zabetonirane vrlo retrogradnim ograničenjima. Bajaga prije 286 godina pjevao o 21. vijeku ali zasad umjesto letećih auta imamo vrlo kvalitetne mobilne telefone da možemo praviti odlične slike kurca koje prije adresa na koje su upućene stižu u centrale obavještajnih agencija. Terminator, kažu, zapeo u saobraćaju. Ok.
Opet, tu je virtuelni svijet. Makar tu nema ograničenja, svako može da bude šta hoće. Samo, zašto mnogi biraju da budu glupi? [Javna pohvala neznanom junaku – autoru izjave u kurzivu, živ i zdrav bio, prim. aut.] Bazično, ako izuzmemo svakodnevni grajnd (koji je jedini realan), život se pretvorio u amaterske PowerPoint prezentacije. Divno je i krasno i prazno i sa generičkim pozadinama i puno grešaka. Postoji li danas provod radi provoda ili je sve trka ko će imati ljepše lažne slike u albumu a ono što (s)provodnika zapravo baca u sevdah/merak je broj „palčeva“ i „srdašaca“ upućenih sa svih strana svijeta od ljudi koji listaju društvene mreže sjedeći na WC šolji. Ima li više ikakve draži u jebanju ili je, pak, radost radost sreća u romansiranom floskuliranju o epskom opštenju čija naracija djeluje kao troglavi hibrid Bitke na Sutjesci, Legende o jeseni i Marša pingvina a zapravo je, realno, bilo slabo do loše gdje nije bilo skidanja čarapa a ni gašenja Grand parade na 48″ Vivax televizoru.
Mislim, da se razumijemo, nisu svi problemi od juče. Neki su od postanka vremena. A neki su svježi.
– Ej, princezo, došao sam da te spasim! Vidiš, ovo je moj bijeli konj, odličan je, išli smo po njega u Pakrac, dali smo Golfa dvicu i 300 evra pride. Spleti posteljinu da se spustiš sa posljednjeg sprata te visoke kule, ja te čekam ispod pendžera da pobjegnemo u slobodu pored ljutog zmaja! – Halfe moj, ne znam ko te poslao ali si dobro zalutao: em što imam lift, em što imam kola, ne pada mi na pamet da se penjem na to tvoje jebeno kljuse. Bolje ti je da razguliš dok se zmaj nije vratio s posla u gradskoj upravi [ful „izmišljeno“ radno mjesto, prim. aut.], jebaće te ako te vidi ovdje…
U ovom kratkom izvodu iz komada „Frau Rosalinda čvrsta četvorka iz Čardačana“ vidimo neke negativne elemente izjednačavanja jednakosti i ravnopravnosti polova. Ima ona svoja kola, ima stan u penthausu visoke kule sa liftom, ima dobru platu, ide sa drugaricama na more, jaran na konju je u startu sveden na nivo tog istog konja. Žena može sve što može muškarac. Zašto onda uopšte biti muškarac? („Eto ti kurac pa se jebi sama.“) Osupnuti smo nadasve, sva ta lijepa demaskulinizacija, serijsko prepravljanje malih ljubitelja fusbala u osobe koje šalju SMS poruke na izboru za pjesmu Evrovizije. Half je na kraju glasao za nebinarnog ali konj je, sjećajući se boljih dana i galopa po božurima, potrošio 360 dinara na glasove Tejodori. Duvaj ga, Evropo. Sjeća se konj, ako se ne sjeća half. Pričao mu je deda konj kako je to nekad bilo…
DIREKTIVE: – ZADOVOLJITI ŽENU – ODGOJITI DIJETE – ODBRANITI DRŽAVU
A onda je došla depresija. Stres. Napadi panike. Anksioznost. Svi se brinu. Brinu u pičku materinu. Pored svih apsolutno neljudskih kao što su LBGTKU propaganda i „život slobodan od djece“, jedan od aktuelno dominantnih narativa se odnosi na dekonstrukciju muške psihe kroz opštu promociju i pohvale slabosti. I onda imamo istupe kojekakvih kockoglavaca koji svaki dan IMAJU DA JEDU MESA gdje oni govore kako pate, kako ih niko ne razumije, kako se bore, kako tu nema pomoći. TEŠKOE. Naravno da je priča sranje, slika u ogledalu glupe priče o silovanim glumicama gdje se zapravo ne postiže ništa da se pomogne pravim žrtvama silovanja i nasilja u porodici. Na stranu što je globalno sistem truo pa se zakoni i porezi odnose samo na sirotinju, kod nas femicid cvjeta uz tradicionalne pozdrave poznanika i prijatelja „on je bio tako miran, niko to nije mogao očekivati“… Digresija. Ok. Tako o stresu i anksioznosti ne stižu da pričaju ljudi koji zapravo imaju posla na poslu. Ono kad legneš u kadu pa zaspiš jer si 15 sati bio na nogama. [Pozdrav za Njemačku, prim. aut.]
Bilo kako bilo, akcentovanje ovog aspekta muškog mentalnog zdravlja je samo još jedan način urušavanja „tradicionalne“ uloge muškarca gdje je već upotreba riječi „trad“ vrlo opasna i nepoželjna, politički nekorektna. Tradicionalna uloga muškarca je danas označena kao „toksična muževnost“ za koju je određena hemijska kastracija a za gospodina sa mentalnim problemima tu su antidepresivi… da se poravna.
E, sad, kao što svijet nije ravna ploča, tako ni čovječanstvo nije u ravni. Pa se ravna. Oduvijek i svakako. Nekad je dizanje tegova bilo muška stvar, teretane nisu smrdile na bijelo pranje, međutim, helanke već odavno nisu samo za žene, a dreč je opšteprisutan. Ostao je rat. [Odlična tranzicija, prim. aut.] Jedini preostao dominantno muški sport, gdje muškarci bivaju muškarci, gdje nema vremena za pitanja o zdravlju, kako mentalnom, tako fizičkom. I ratni romani koji ostaju. Tako u „Životu čoveka na Balkanu“ Stanislava Krakova – usputna referenca ‘nako – imamo odličan presjek osnovnih ratnih aktivnosti koje su, zapravo, osnovne muške aktivnosti: ratovanje/ubijanje švabe, ranjavanje/gubljenje dijelova tijela, kartanje/gubljenje vremena, zabava sa prostitutkama/super zabavno gubljenje vremena i alkoholisanje/gubljenje razuma. E, ovo, posljednje, to je tradicionalno ravnanje. [Odlična tranzicija, prim. aut.] Jeftina mjuza, teška cuga. Pije se da se zaboravi, da se prebrodi, da se ubije bol… do oduzimanja, kako svijesti, tako i kontrole nad udovima. Jer je teško. Jer su muškarci intrinzički pičke. Plaši ih taj rat. Plaši ih taj život. Krhki su. Tanko im je mentalno zdravlje. I tako je oduvijek… Ponekad zbog pičke.
Nego, kako onda da je sramota da se priča o muškom mentalnom zdravlju, kad su muškarci pičke otkad je svijeta i vijeka, ispada da samo na silu muškarci bivaju muškarci, „ravnaju se“ čim stignu, koja je razlika između alkohola i antidepresiva i koja je poenta svih ovih linija, pitate se? Sramota je u tome što je razgovor o mentalnom zdravlju muškaraca zapravo jedan mali paravan za drugi problem, kao mini tanga gaćice za čupavu pičku iz ’70-ih godina XX vijeka. [EHHHH, prim. aut.] Sve je to samo dokaz da smo unatoč svemu danas usamljeniji nego ikad, NEMA PRIJATELJA. Sve je to usljed toga što ljudi nemaju prijatelje, kako – za početak – u samim(a) sebi, tako isto i u nekom nasumičnom liku koji se deus ex machina pojavljuje i usuđuje da bez bilo kakvog računa i bilo kakve koristi postavi pitanje: „Buraz, kako si?“
Filmski serijal „Plaćenici“ (ne baš najsrećniji prevod originala Expendables), to okupljanje holivudske akcione gerijatrije na setu u Bugarskoj umjesto u dječijoj igraonici u tržnom centru, doživio je četvrti dio predugih devet godina nakon trećeg… Šta JE se čekalo toliko?
Kad vidim da je to bilo prije čitavih 11 godina, nije svejedno. Jesmo li sretniji, jesmo l’ pametniji… Ta recenzija sadrži neke opšte tačke o ovom tipu filmova, tako da one neće biti ponovljene ovdje s tim da čitanje iste nije esencijalno.
Bilo kako bilo, Pl4ćenici je biografski film o životu Megane Foks, sa pridodatih devedesetak minuta pucnjave i PlayStation 2 grafike. Debeli radnik RTRS je kao izvidnica bio u kinu te podnio izvještaj da je film jako loš tako da smo ovoga puta recenzentsku postavu činili Mladi Z. Delić i ja i složni smo u ocjeni da je ovo jedan od najboljih filmova ikad a Debeli radnik RTRS je opravdao svoju reputaciju kupca Skechers patika koje su efektivno manje patike a više pretposljednja linija odbrane od artritisa, išijasa i slučajnog pušenja kurca od strane neke ženske osobe.
Iako film zvanično ima oznaku R (nešto guzica i psovanja i dosta kečap siđi-npin-gaj krvi), kino sala je bila neobično popunjena najmlađom populacijom koja zna čitati kod nas (13-15 godina) i ovaj iskreni prikaz života Megane Foks im je bio naznaka mračne budućnosti koja ih čeka kad počnu da prestanu razmišljati glavom koja služi za matematiku i automehaniku u potjeri za moćnim ženskim trokutom koja efektivno vodi do zakupljivanja svadbenih salona u okolini Banjaluke, tetoviranja imena umjesto tribala i ugradnje plina u auto/kupovine dizel automobila od punca i/ili njegovog kuma. Megana Foks je odlično prikazala Meganu Foks tako da je ovo upoznavanje muških dječaka sa izgledom, karakteristikama i taktikama protivničke vrste vrlo značajno. Megana Foks vrlo ubjedljivo demonstrira klasične primjere ponašanja Megane Foks poput histerije, znatne histerije, turbo histerije, mega histerije, Fukušima histerije i kratkih pauza među histerijama. Pored toga, Megana Foks nudi prikaz tradicionalne odjeće koju nose Megane Foks za sve prilike: helanke, hlače helanke i gola guzica bez helanki. (Posljednje je jako opasno i treba biti oprezan.) Takođe, Megana Foks demonstrira kako se snaći u svakoj nezgodnoj situaciji koju život u Švedskoj nosi: bitno je samo imati 20.000-40.000 miligrama pudera na licu da se ne vidi znoj kad se upali alarm na izlazu iz robne kuće zbog Massimo Dutti jakne koja ima ušivenu zaštitu protiv krađe. Zbog svega navedenog, ovaj film treba cijeniti kao nastavno učilo u zaštiti najmlađe, srednje i starije muške populacije od stradavanja u kandžama Megana Foks… No, vrijedi se osvrnuti i na sporedne likove.
Silver Testelone vozi avion pa se slupa i pogine. To mu se dosad nije dešavalo. Jebi ga, tako je kad se vozačka produžava *khm, khm* crvenom novčanicom. Jarane, takvom vožnjom samo praviš problem nama ostalima koji hoćemo da stignemo na odredište DANAS, makni tu olupinu aviona negdje sa strane.
Navijač Liverpula Džejson Stanković prebije dosta nekih ljudi, nijedne krivične a ni prekršajne prijave. Ono, niko fol ne zna da ima službenu a svi mu auti zatamnjeni uključujući šajbu, uvijek ima neke dobre tablice tipa 333 ili 007. Neslužbeno, valjao je i šećer za Brkića a bio i na nekim misijama vani.
Rendi dr Velibor biva ranjen u tijelo i zamalo da ostanemo bez njega a plava tetovirana rospija ni te teške trenutke ne shvata kao signal da je vrijeme da se čovjeku pruži neka lijepa riječ i popuši kurac. Neke žene stvarno nemaju takta. To su one što miješaju šećer i so kad kuvaju hljeb, jednom u 12 godina kad kuvaju.
Plava tetovirana rospija ometa tajlandskog Raku juniora u tuči sa nećakom Tong Poa, njih dvojica se šaketaju noževima a ona vitla lancem, simpa omaž serijalu video igara Double Dragon. Na kraju djeluje kao da će pomilovati Rendija dr Velibora po onoj nezgodnoj rani ali nismo vidjeli da se to desilo.
Tajlandski Raka junior se bori sa tamnom stranom tako što bježi u Laktaše da peca, međutim, u pravom trenutku se pojavi našminkan kao rakun da pomogne u ubijanju ljudi koji nisu na strani dobra, nisu na strani Sjebanjenih Američkih Država. Efektivno, njegova plišana figura će više ličiti na čovjeka od njega.
Magistar i olimpijac Dolf nam, kao i obično, nudi nivo glume kakav nismo zaslužili. Razlika između ljudi koji su čitali knjige sa vrlo malo slika i onih koji igraju Candy Crush Saga će uvijek biti nepremostiva. Dolf je izdolfovao i sa minimalnom minutažom i vrlo malim brojem asistencija od saigrača.
Crnom reperu umjetničkog imena Imaš 20 feninga, treba mi za pivu je, kao u jednom sličnom filmu, dodijeljena uloga intelektualca što je dokaz da i u 21. vijeku postoji prostor za rasistički humor. Ono, lik u par navrata objašnjava neke stvari, vjerovatno i učestvuje u tehničkim forumima na internetu i piše tutorijale za iFixit. LMAO.
Banderas junior sa AliExpressa je značajan kao i prvi muzički album Nikole Pejakovića – Kolje, u smislu eksplicitnog prikazivanja alternativnih stilova u određenim životnim aktivnostima. S obzirom na sve ono iza nas, pitanje je kad će (hoćemo li u pičku ili) normalno postati novo normalno a staro normalno prestati da bude normalno.
Pikaso Garsija je ovoga puta svoju inspiraciju pronašao u velikanu sedme umjetnosti, nošenja oficirskih brkova i pojavljivanja u magazinu Ven, Aljoši Vučkoviću. Čačkalica koja se pojavljuje u njegovim ustima 36% vremena je sponzorisana besplatnim ručkom u restoranu „Kod Bore“ u kanjonu gdje se slikao sa osobljem i potpisao točilicu za pivo.
Sve u svemu, film je sasvim nezasluženo okarakterisan kao loš od strane filmski neukih osoba [kakvih je isuviše danas što je jedna sprega koja se dotiče teorija zavjere kako produkcijske kuće prave sve lošije filmove da se f.n. osobama može lakše podvaliti bilo šta, prim. aut.]. Pored standardnih stvari koje se odnose na sve dijelove, kao minus se može navesti oslabljena ekipa, kao plus se mogu navesti dijalozi koji nisu tako daleko od dobrih, po prvi put u serijalu. Realno, film je priglup ali je zabavan, nešto kao školska lektira samo potpuno suprotno. Samo što je to danas vrlo nepoželjno jer se forsiraju filmovi koji su kao biografski filmovi Megane Foks samo bez ovih devedesetak minuta pucnjave i PlayStation 2 grafike… Šta da se radi, uvijek će čangrizave stare budale govoriti kako su oni jebali po tri sata kad su bili mladi, samo što će preskočiti onaj dio kako je tad sat imao 14 minuta.
Još od starih Latina izriču se izreke tipa „Što se stvari više mijenjaju, to više ostaju iste.“, gdje se to prije svega odnosi na a) tehnološki napredak i b) ljudsko ponašanje. Realno, ne idemo naprijed iako idemo. Isto tako, nikome nije u interesu da izrekne konačni odgovor na neko krucijalno pitanje jer u tom slučaju ostaje bez posla… Ali ima nas besposlenih i nezaposlenih i zato odgovor na pitanje iz naslova na kraju teksta… A duži put će biti da se pročita isti.
Svi mi nekako nekad tenemo i venemo i tonemo i plutamo i život nas nosi i donese na pustu obalu odakle opsujemo život i zapitamo se neka retorička pitanja. Stvarno svi. I bogati plaču a imaju igračke. I voljene žene plaču a imaju ljubav i pažnju. I onda se zapitaju, zašto ljudi lažu – kad će prestati lagati? Pitanje staro koliko i sam život. ‘Ajmo sad realno, priča o Evi i Adamovom rebru? DAAAJ. Što kažu mladi, DA L’ SI IKADA MENE VOLJELA REALAN? Ali dobro, samo kažem. Osnova je osnovana na laži.
Kako je tada bilo, tako je sada. Laž postoji u svim segmentima ljudskog života ali jedan je nekako najbitniji i najzanimljivi – odnosi suprotnih polova u nekom ljubavnom životnom partnerskom odnosu. Dok postoje razne opsesije i, shodno tome, različite vrste libida, libido sa određenim članom (the) i prioritetom nad svim ostalima je onaj seksualni gdje muškić hoće da opšti sa ženkicom a i ženkica hoće da opšti sa muškićem ali postoji taj teret generacija pretočen u ideju „muškarac koji hmmm hmmm (sa) mnogo žena je jebač* a žena koja (se) hmmm hmmm (sa) mnogo muškaraca je kurva*“. Na stranu sam prirodni paradoks da muškarčeva muška snaga iznosi 180 sekundi a ženskinskinjska ženska snaga 180 x 180 sekundi, čak ni serija Seks i grad nije uspjela da skine oreol sa pojma „jebač“ i stigmu sa „pojma“ kurva…
I onda žene neće da budu kurve. Sem ako to hoće. Ali uglavnom neće, onako javno, jasno, glasno, na sva zvona. Zato „igraju igrice“ i smišljaju smicalice odnosno, kako to kaže stari narod, tvrde pazar. Za to vrijeme muškići troše mobilni internet na porniće čitanje Blic Žene odnosno proučavanje protivnika. Međutim, taj protivnik je najkompleksniji sistem u univerzumu i ne postoji ENIAC koji mu može osoliti rep stoga muškići pribjegavaju jednostavnom i ekonomičnom rješenju: LAGANJU.
Usput, i u prirodnoj prirodi sa emisija o prirodi sve je isto tako laž. Sem onoga što nije. Laž je ono što nije pravo, što je simulacija. Životinje se tako praksaju, potuku se pa se pomire. Sve dok nema leševa, sve je igra. Životinje su neobične slične ljudima, samo puno manje troše novca na psihologe i antidepresive. Razmislite o tome.
Elem, da se ne lažemo, svijet nije spreman za prestanak laganja. Jeste ovo vrijeme poprilično brutalno, mediji i pop kultura stvarno nemaju mjere u potrazi za konačnom šok vrijednošću, nameće se sumanuta ideja ženske emancipacije kao indigo pandan muškoj neotesanoj gluposti ali nije zlato sve što sija. Da, može muškić prići ženkici i reći HOĆU DA TE HMMM HMMM A ONDA IDEM IGRATI FIFU 23 I ZABOLI ME HMMM HMMM ZA SVIM ŠTO TEBE INTERESUJE JER TO MENE NE INTERESUJE i to može upaliti… u vrlo malom broju slučajeva, zasad.
No, da bi uspjeh dospjeća do moćnog ženskog trokuta bio veći, ta priča – iako istinita – mora biti umotana u sedam oblandi šarenih neistina. Moćni ženski trokut, taj anatomski čudan sklop koji je suštinsko otjelotvorenje ideje ružno a lijepo, taj (globalni) MŽT je kao i Bermudski, mjesto gdje nestaju briljantne ideje, ambicije, nade, snovi, želje, potezi i slično… ali je slatko. A nije ni slatko zapravo ali je slatko. I taj MŽT i njegov slador su izvor života i to u najbukvalnijem smislu. Odatle smo svi došli [doduše, neki su došli iz pičke materine*, prim. aut.]. A da bi došli dotle, služimo se laganjem. Od „18 cm“, preko „X5 mi je na servisu“ do „volim te“ postoji ta gradacija koja u konačnici vodi do nastavka života na zemlji, tih nekih malih ljudi koji trče i viču i ne shvataju da dubinsko čišćenje automobila nije uopšte jeftino i da mačke ne vole da ih se vuče za rep. Ali, to je taj krug: muškić sreće ženkicu – muškić laže ženkicu – moćni ženski trokut usisava sve muškićeve nade i snove i apoene i valute – pjesma „Devet meseci“ nepoznatog izvođača – svijet biva bogatiji za još jedan par koji prestaje da ima intimne odnose.
I to je to. Znate i vi da jeste tako. Uglavnom. I kad će onda ljudi prestati lagati? Kad se izgubi ta suština života, kad nestane goriva za intergalaktički let ka moćnom ženskom trokutu. Kako stvari stoje, nismo daleko a, eto, to će vam biti tad.
Koliko god da mi grozno zvuči ova guzica Sanje Vučić, originalni tekst o Demofestu je sadrži u naslovu pa će tako i ovaj radi kontinuiteta… Dakle, tema je Demofestov „trijumfalni povratak“ 2023. pa ćemo da vidimo koliko je primjenjiv moj tekst o Demofestu iz 2016. godine…
Inspiracija za blog je potanka jer isuviše razgovaram sa poznanicima putem aplikacija za instant poruke i tu razmjenjujemo razmjene te uglavnom i ne razrađujem ideje u nekom blog formatu. Sa druge strane, tu je i neki politički momenat gdje se osjećam pojadno jer je dugo željena promjena u mom gradu – pobjeda ne-SNSD kandidata na izborima za gradonačelnika vrlo Pirova pobjeda. Inicijalno, bilo mi je drago a danas bih, da mogu, poništio taj listić. S tim u vezi, mlađani gradonačelnik je, između ostalog, briljirao glupošću i na temu Demofesta:
„Od početka moje dužnosti na čelu grada uvijek sam vjerovao u koncept nove Banjaluke. Nova Banjaluka znači novi projekti, novi duh grada, novi razvoj, ali nema nove Banjaluke i nema napretka ako ne vratimo duh Banjaluke koji svi volimo. Taj duh ogledamo i kroz staru fontanu koju smo obnovili, kroz izgradnju Sokolskog doma koji je nekada bio duh i duša ovoga grada. Dakle, ne možete ići naprijed ako zaboravimo i ne obnovimo one stvari koje su odlikovale Banjaluku„, rekao je Stanivuković na početku obraćanja novinarima.
E, sad, ja možda jesam imao neku tricu (ili slično) iz Logike jer mi je istu predavala Vita Malešević, tragično glupa žena [danas, vrlo simptomatično, direktor-ica BL Gimnazije, prim. aut.] ali sam nekad u međuvremenu kvalitetno položio taj neki test inteligencije i ova Draškova izjava mi nanosi egzistencijalni bol po cijelom tijelu. Naravno da on nije mislio ništa loše ali u posljednje vrijeme na političkoj sceni jedini siguran pobjednik je tišina i njemu bi, ako misli da ima nastavak karijere, bilo bolje da ćuti.
Elem, tako je nekad u februaru najavljen povratak Demofesta nakon pauze od pet godina od kojih su neke i bile opravdane (korona)… Demofest uz pomoć svih i svega. Trule države i trulog grada. Za neku muziku koja je muzika, to je već jedna crvena zastava. Mislim, nije da danas ima neke muzike ali eto, nekad je bilo a neki se i sjećaju toga…
Mada, brojevi me demantuju, ima i sad muzike: najavljeno je bilo 18 demo bendova i 32 revijalna izvođača (izvor).
OVDJE PO ŽELJI KOLUTATI OČIMA
Ja 2016. godine: „Samo je problem što je Demofest pogrešan ili u imenu ili u konceptu.“ E, sad, ne znam da li se to može nekako povezati sa činjenicom da su demo bendovi i ove godine imali priliku da izvedu po jednu pjesmu po večeri (plan je bio prve dvije večeri po devet demo bendova i treće večeri finale) a da ih je zamalo duplo manje nego revijalaca pa da se, matematički gledano, na Demofestu demo bendovi pojavljuju na jednoj (od dvije) bine ukupno oko sat i po dnevno, sve sa motanjem kablova. Mada, matematika je precijenjena a i šta ja znam o tome…
A revijalci, pa ono, dosta onako rokenrol, gitare, bunt, mladost, nosioci spomenica gitarijada i ORA, da spomenemo neke: Morcheeba, Dub FX, Laibach, Parov Stelar, Roni Size, Femi Kuti, Kiril Džajkovski; Sajsi MC, Bojana Vunturišević, Đorđe, Koi Koi, Stereo Banana, Nipple People, Sunshine…
OVDJE PO ŽELJI KOLUTATI OČIMA
Kao i uvijek, olovka piše srcem a čovjek iz svog ugla i tako nije problem što ja ne slušam većinu ovih izvođača već je problem što ovo sve pobrojano minimalno ima veze sa živom muzikom i svježinom koju treba da nose demo bendovi koji su, usudiću se reći, muzički sastavi pop ili rok ideologije koji komponuju pjesme da bi promovisali svoje ideje. Šlager pjevači, elektroničari, reperi i ne znam ni ja šta već, imaju drugačiji razvojni put od neke te pop/rok provenijencije i nisu dio te priče te su nabrojani revijalci (većinom), bez ikakve ironije ili sarkazma, samo još jedan dokaz da je Demofest promašen u imenu ili konceptu.
Otprilike, ideja revijalaca za glavnu binu je bila „čilamo da se ne bismo opustili“ dok je malu binu karakterisao duh „prašak za pecivo da šmrču mali gangsteri“. Tako je nekako i bilo samo ono ALI što sreću kvari… Loše vrijeme, meteorologija se uroti protiv Demofesta te je drugo veče, nakon izuzetno slabo posjećene prve večeri, bilo prekinuto nakon nastupa demo bendova. Tada slijedi ono zbog čega pišem ovaj tekst, jedan apsolutni VRH DNA, kojeg je u međuvremenu negativno prokomentarisalo mnogo ljudi koji apsolutno nemaju veze sa demo bendovima, što mi je još jedan dokaz da nisam lud…
Kako je cijena karte bila van mog nekog budžeta samozaposlene osobe na evidenciji Zavoda za zapošljavanje, tako sam Demofest pratio po naslovima na portalima ali za ovaj naslov stvarno nisam bio spreman. Smisao da se tako jasno i glasno izgubi pred očima sviju, svaka čast. U redu, revijalci su unaprijed plaćeni za nastupe pa da se ne baci, neki od revijalaca nisu mogli da nastupe dan kasnije zbog unaprijed dogovorenih obaveza, nagrade za demo bendove su podijeljene preko Vibera, neki su demo bendovi negodovali, održano je to treće veče sa, koliko znam, relativno slabom posjetom i stade jedna nedjelja da se nastavi maj avgust.
Organizatori kažu sjajna posjeta, sjajna zabava, sjajno sve, palčeva nagore na zvaničnim stranicama nikad manje, komentara isto tako, a od tih malo komentara većina je bila negativna… Foto-video materijali su pažljivo birani za prezentaciju preko zvaničnih kanala ali nema te državne službe a ni opozicionog medija koji bi ovdje potpisali „hiljade posjetilaca“…
OVDJE PO ŽELJI KOLUTATI OČIMA
Ovaj Demofest kako se desio i kako ga ja vidim (CRNO) više spada u domen mog (jednako mrtvog) drugog bloga ali originalni tekst je ovdje pa da i nastavak bude… Nedostaje mi nerazvedeni pijani Bajaga bludnik iz 1993. i tadašnja postava Instruktora da zasviraju „Gde si (Bože)“ punom snagom pa da idem tražiti neku svadbu da ispucam u vazduh svu municiju koju čuvam nakon pada Krajine jer se danas ne smije tek tako pucati u vazduh – mora biti makar povodom tako nekog tužnog događaja kao što je ujedinjavanje dvoje ljudi da zajedno rješavaju probleme koje ne bi imali da nisu zajedno…
Bilo kako bilo, guzica Sanje Vučić danas sija još jače i hvala Demofestu na tome. Vjerovatno sam promašio i sve ostalo što sam pisao 2016. Možda i nisam. A možda i ta Sanja Vučić nije trebalo da bude dio Demofesta… ko će mu ga znati. Ali dobro, ne vidimo se ni dogodine.
Još jedan dokaz da protok vremena ne donosi nužno napredak… ali dobro je, kako je moglo biti („sine, nakon one žurke dobro je da ne laješ“ zonfić).
Misli o predračunu servisa mene gone sve do kraja vasione.
Let je civilizacijsko dostignuće. Svi mi rođeni tamo nekad neke u nekoj državi sa vazduhoplovstvom koje je uključivalo špicaste aparate sa fiksnim krilima smo željeli da budemo piloti istih. Oni gluplji među nama su sanjali da budu fudbaleri. Opet, sanjali su – valjda – da budu muževni brkati fudbaleri što bludniče sa ženama po šumicama pored plaže a ne prokleti Dejvid Bekam (praotac fudbalskog pederluka) i nj. nasljednici. Sa te strane je prvi film značajan. Jeste, imali smo prije toga Partizansku eskadrilu i Daleko nebo ali audio-vizuelna prezentacija Ray-Ban naočala, homoeroticizma i austrijsko-američke narodne muzike je baš puno učinila na promociji Ray-Ban naočala, homoeroticizma, austrijsko-američke narodne muzike i tjeranja mlaznih aviona pun gas u krivinu… Realno, na stranu određene gluposti tipa F-5 = MiG-28, prvi film je jezgarno bio poprilično apsurdan ali je dobro izgledao, što je nijezlatosveštosija zapravo bitnije od suštine…
Godina kasnije 36 eto ga snimili smo, napokon, nastavak, „Tom Kruz nije ostario ni dan“, naslovi su propagandni na osnovu retuširanih promo fotografija. Zaboga. Nemam ništa protiv da starija omladina masturbira na Lidiju Vukićević ali… stara je. U kategoriji oglasa „za dijelove“, da ne kažem nešto gore. Isto tako, niko ne želi da vidi Ninu Badrić u kupaćem. Ne znam da li je iko ikad i želio da je vidi, s obzirom da je sa 14 imala 480 godina. Analogno, Tom Kruz je star. Ono što je dobro je što je to prihvatio, u ovom slučaju.
Film počinje parodično-omažno: Tom Kruz čekića po oldtajmeru u svojoj garaži, po broju prisutnih igračaka je lako moguće zaključiti da se nije ženio (PAMETAN!), svaki udarac čekićem nas pogađa tamo gdje smo najtanji – u mošnice nostalgiju: tu su stara jakna, stari motor, stare slike, stare pjesme… Ipak, starim motorom u staroj jakni mora se na novi posao: Tom je sad testni pilot za prototip Novog (modela) Stojadina koji treba da probije magičnu granicu krstarenja brzinom od 100 km/č bez otpadanja dijelova. Naravno, ne bi film bio film da nema scenario [Hmmm, prim. aut.], stiže priča da hoće da ukinu projekat Novog Stojadina (uz obrazloženje da ćemo voziti Mercedese tužni emotikon) ali Tom sjeda, veže pojas, namješta retrovizor, prva-druga, pun gas ode u crveno na 4.500 obrtaja a hladan motor, postiže ciljane parametre testa a onda mu se javlja duh dede Živadina Mihajlovića, prvog srpskog pobjednika trke u Monte Karlu, duh koji mu govori „vozi ga kao da si ga ukrao“ (što je u dedinom slučaju bilo vrlo tačno jer nikad nije imao auto registrovan na svoje ime), Tom ne pušta gas, desna traka šleper, kasno se prestroji, kamenčić u šajbu, zakuca se u drvo pored puta, šteta milijardu dinara („Starih dinara!“ viče sa druge strane deda Milan), ribanje od strane nadređenih koji imaju toliko godina da ne znaju šta je štimanje glave na C64 i onda opet scenario: „DA SE JA PITAM TI VIŠE NIKAD NE BI VOZIO KAMION NI ZA JEDNU FIRMU IZ SLOVENIJE ALI TE ZOVU NA AKADEMIJU DA TAMO NEŠTO RADIŠ JER JE MAJKA SRBIJA VITALNO UGROŽENA…“
U ovom trenutku su mošnice već ispolirane od udaraca nostalgijom, tamo negdje porodica Balašević traži nadoknadu zbog upotrebe ideje „Neki novi klinci“, stare slike se mijenjaju novima ali Tomov potpis je još uvijek na zidu WC-a gimnazije, njemu lik ono e, druže a ovaj reci, druže u fazonu kaže znaš, druže ono kolut očima a čovjeka ovaj kontaš, buraz, ukratko, sve gola štela kao posao preko Ujedinjene Srpske, jaro Ajsmen mu je sredio ove neke instrukcije da daje preko raspusta, ono, ima ta neka misija TEK TAKO, moraju se razbucati PONOVO NEIMENOVANI zlikovci jer žele da otmu i čine nedopustive stvari američkom ćelavom orlu što je nedopustivo. Misija je na nivou misije sa helikopterićima iz GTA: Vice City, ideš pun gas kroz kanjon Vrbasa a ono zatvoreno zbog prvenstva u raftingu, onda moraš stati da ukradeš pečeno jagnje iz pecane kod lika na broju 236 u Karanovcu, s tim da ispred djeca voze bicikliće pa je malo frka, opet pun gas i guliš preko mosta dok ovaj nije skontao i zvao rođaka koji radi u MUP-u… Lakše reći nego učiniti. Tu je Tom, tu su neki novi klinci, među njima Guskov sin koji ima najapsurdnije čičak brkove ikad, tu je kafana koju drži stara simpatija, još malo starih pjesama, neloše šale na račun Tomove starosti, scena na plaži gdje mladići golih nauljenih torzova igraju plažni sport, s tim da su ovaj put imali i nekih žena u ekipama pa je OK, te se tu negdje završava prvi dio filma, po tonu.
E, sad, ipak je ovo skup film na kojem je bilo puno rada, te je simpatično da se poštuju ta neka pravila igre koja su klasika za ratne filmove (što ovaj i jeste i nije): nakon žovijalnog uvoda uslijedi ta neka promjena, kad se muzička podloga promijeni iz Cecinih ratnih albuma sa Futa bendom „Koka Kola, Marlboro, Suzuki, diskoteke, gitare, buzuki“ zonfić u „Your body has parts your country can spare, by the way, son, here’s your wheelchair“…
Drugi dio filma je klasična priča o nekoliko isprepletenih priča o prijateljstvu (svi smo prijatelji sem neprijatelja) te pokušaju stupanja u telefonski kontakt sa mrtvim ljudima. Val Kilmer u svoju scenu u par ispisanih i izgovorenih rečenica sabija mudrost 1224 knjige samopomoći, nadasve dominantno i sa stilom, pomalo podsjećajući na govor Mikija Rurkija o „opasnim Srbima“ u prvom dijelu filma Plaćenici. Taj neki rad, samo neseljačka varijanta, Kilmer ipak nije dileja lik. Tu negdje Tom smekša srce svoje stare ljubavi pipničarke Peni, omladinci što idu na instrukcije djelimično popeglaju svoj unutrašnji Top Gunj i shvate da je sudbina Majke Srbije iznad svega, prelaz sa retrospekcije na introspekciju, nema više muzike za vožnju sa otvorenim prozorima na autu, sve više se osjeti na vratu toplohladni zadah neimenovanih zlikovaca… To sve dok ih Tom uči kako da bolje voze avion, ono, likovi ne vjeruju kako lik vozi, nerealno, taj neki tim-bilding mejl-bonding ejč-ar pi-ar NWO one more for the good guys. Usput ispadne situacija da stari Tom mora da leti misiju, pošto je sensei velikim falusom izudarao omladinu po usijanim glavama… Naravno da smo to očekivali, lik ga baš dobro vozi, ono, iako je stariji model koji nije Euro 5 standard a neimenovani zlikovci imaju avione sa E5 (EGR/DPF OFF), malo tu ima te neke dramaturgije, ćelavi orao štedi na Topu Gunju, da suzicu pusti i Sirogojno dok jede komad hljeba star 34 dana…
Treći dio filma je (uspješno) izvođenje same misije, na dvije-tri granice nevjerice: prvo što ga lik vozi ali ono baš ga vozi a drugo je kompjuterski generisana PVO zbog koje bi dobro bilo zaboraviti sve što se zna o PVO da bi se moglo koliko-toliko uživati u filmu bez ruke na čelu. U suštini, vraćamo se u duboki apsurd koji je temelj priče: projektant zgrade Gradskog odbora NEIMENOVANIH ZLIKOVACA je dr Zlo, lično. Koncept, bez da pokvarimo film (unaprijed) PREVIŠE: drveni šporet za koji se očekuje da će raditi dok pluta u bazenu i Tom sa 12 metara ubaci drvo u isti a zatim čičak-brko Gusak, nakon imaginarnog razgovora telefonom sa mrtvim ćaćom, sa 16 metara udaljenosti žmireći ubacuje upaljenu šibicu. Sreća pa nisu izmišljeni internet mimovi inače bi se ljudi nasmrt zezali na taj račun. Naravno, nakon tog krešenda slijedi još jedan krešendo gdje Tom pokida sajlu od ručne da bi Gusku spasio život, ovaj njemu uzvrati spašavanjem života, Tom zatim osvoji Jahorina Trejl trku po snijegu dok dotrči do Guska i u prikrivanju duboko neheteroseksualnih osjećanja se sporječkaju ono kao druže, jesam ti rekao, druže, da to ne radiš a ovaj će njemu ali, druže, rekao si, druže, ali si rekao i ono drugo, druže, pa se ovaj prekonta ono jesam, druže, bolje mi je da ćutim, to neko rvanje u blatu u bikinijima u pilotskim kombinezonima na snijegu a još ovaj lik ima baš loše brkove ono transfer blama tipa „šta će djeca reći“… I tu još onda ta dva druga u jedinom neuništenom kaponiru neimenovanih zlikovaca nađu F-14 MAČORA, ono, taman mu likovi odradili keramičku zaštitu, čipovan na 215 KS, prešao STVARNIH 250.000 KM, NOV NOV NOV. Oko njih sve gori u toj nekoj bazi neimenovanih zlikovaca, devojke plaču, ginu im mladići, F-14 upali na pola ključa i gas, pri tom obori i znatno bolji avion neimenovanih zlikovaca (popravio ga limar iz Cazina, nije prošlo ni sedam dana bio je na oglasima), zamjenski Ajsmen obori drugi taj avion da bi pokazao da, kad je Majka Srbija u pitanju, dva mala penisa čine jedan prosječan, Tom i Gusak slete na palubu nosača aviona, sve se dobro završi, Tom odleti u sumrak sa pipničarkom Peni u svom oldtajmer avionu kojeg je čekićao na početku…
Dakle, istorija se ponavlja, što nije toliko loše¹, na žalost². Uočićemo. Postavka filma je, kao i u prvom slučaju, apsurdna, sama realizacija filma korektna. Da nema dijelova sa avionima to bi bilo još bolje AL’ ‘AJ. Film je sa jedne strane reciklaža i omaž a sa druge strane je vrlo decentno ažurirana reciklaža i omaž. Zadržano je VRLO dovoljno elemenata da se zadovolje ljubitelji starog filma a opet je napravljen iskorak u današnje vrijeme ali u zadatom okviru, nije napravljen nijedan pogrešan korak, uspješno su zaobiđena sva opterećenja političke korektnosti današnjeg vremena, tih gluposti nema u filmu jer su piloti dobri momci, njihov posao je da bace bombu tamo gdje im se kaže da je bace da bi u prodavnicama bilo dovoljno čokolada i bombona po prihvatljivim cijenama i to svi cijene. Bukvalno, ovaj obrazac herojskog filma sa avionima radi posao još od starog Egipta pa do danas i samo ne treba previše pametovati i pare su naše. Tako je i učinjeno.
Sve u svemu, film je dobar… za školsku ocjenu dobar (3). Problem je što je taj prosjek pao. Ovi što su danas vukovci, nekad bi jedva bili odlikaši ali ovaj je dobar i za danas i za nekad, (š)to je taj ključ opšteg uspjeha. Danas je taj neki PROSJEK ZLATAN i to je ono na žalost². A zašto to nije toliko loše? Zato što je moglo biti puno gore sa – danas krajnje popularnim – restartom serijala sa nekom „novom vizijom i tonom“… Ovako je to pristojna filmska zabava, što nije toliko loše¹.
I tako vi meni kažete, da se zahvaljujući raznim civilizacijskim dostignućima život promijenio iz korijena ali da je porodica i dalje osnovna ćelija društva te da se za sklapanje braka plaća matičaru, crkvi, salonu za vjenčanje itd. umjesto da se od njih dobijaju pare, plakete sa natpisom „KONJ“, ilegalne psihoaktivne supstance itd.
U redu, nećemo odmah ići tako daleko, valja krenuti od početka: žena i muškarac, dvije anatomski kompatibilne jedinke, po svemu ostalom nekompatibilne. [Bože, to si dobro napravio, svaka ti čast, prim. aut.] Nakon što stasaju, gledaju jedno drugo, vide potpuno različite stvari: on nju – malo više – vidi s vana (guzica ili sise), ona njega – malo više – vidi iznutra (konj). Pomisle kako i nije loše to što vide. Uz pomoć interneta, velike magije ili pak strndžanja dođu u bliski kontakt, obostrani faul njihovih anatomski kompatibilnih dijelova. Bude lijepo. Nakon tog lijepo dolazi ono kritično, SUTRA.
E, znaš, mogli smo otići negdje za vikend…
To SUTRA je naplata za JUČE, počesto veoma bukvalno, u skladu sa idejom najstarijeg zanataX izjave kako su sve žene kurve (izvini, mama). Taj vikend će se platiti, ne nužno parama ali parama. Nije sporno, to tako mora biti, svaka usluga se plaća. Međutim, problem je kad je njen džudo dobar pa se konj navadi, onda bude i idući vikend rezervisan. Ide se na drugo mjesto, zna ona dobru foru. A onda naredni vikend neko treće mjesto. Ispostavi se da ona zna dosta tih mjesta. Ispostavi se da ona zna dosta toga. Neke baš znaju puno nekih stvari. Konju, bolje ne pitaj, to je priroda. Žena je more, more je izvor života. Ti si konj. Ipak, nakon nekog vremena, ponestane tih ideja za romantični bijeg…
Kada ste posljednji put uradili nešto po prvi put?
Nakon što se ispucaju sva ta zanimljiva mjesta, šta ostane? Ona druga. E, tad nekako presuše ona spontana sportsko-zabavna popodneva na parkingu kod firme jer se treba ići sa njenom sestrom i onim njenim retardom na ručak, ako nije to onda su ko zna koje po redu babine kod one njene drugarice koja je još u šestom razredu bila toliko debela da su svi mislili da je trudna, tu je obavezno i biranje pločica (jer je kupatilo baš bilo ZRELO za renoviranje), ukratko, onda se sve nešto MORA. Ona, naravno, ima sve te ideje, svija gnijezdo, oblikuje. On ima potencijalnu energiju koja se teško mijenja u kinetičku, uglavnom ne bi ništa a svakako ne bi to njeno, radio. Razlike izbijaju kao gejziri, on ima kladionicu/pivo/informatiku/69 sa jaranom uz obostrano udaranje šakama u mošnice/štagod, ona ima njega kao jedinu zanimaciju: od konja napraviti magarca. U zavisnosti od broja ispucanih/preostalih vikenda, doći će do skrivenog/neskrivenog negodovanja. Baš tad nekad se sve češće i češće javlja jaran koji ima pecanu i u autu sluša grupu Brkovi…
Naravno, sa druge strane je drugo ovaj isto. Ona ćuti i trpi i psuje mu majku, kači sve više slika na instagram, gdje, naravno, nema njega. Njen inboks (DM) sve više liči na Kočićev zbor – dosta veselih osoba muškog pola na jednom mjestu. Za sve njih ona je mačka i po jer gledaju laž a ne njeno lice ujutru… [Digresija: Metaverzum već postoji – nije bitno kako ko izgleda, bitno je kako izgleda na instagramu. Isto tako, ukinut taj prevaziđeni komunistički pojam „prijatelj“, sad ljudi imaju pratioce a oni koji imaju najviše pratilaca, oni više i nisu ljudi. U suštini, hijerarhija – to je sasvim prirodno, prim. aut.] Čitava ta njena armija našiljenih neolovaka je udaljena samo jedan poziv, među njima je vjerovatno neki jaran od jarana od onog jarana što ima pecanu… Crvovi sumnje kopaju punom parom, ona sprema ofsajd zamku sa idejom sigurno ga spopada neka mlađa, on je duboko u kontu sigurno je spopada neki gluplji…
Kolotečina žabokrečina
Dakle, ne odnosi se to samo na veze već i na život generalno: dok Darkwood Dub kaže da život počinje u tridesetoj, zapravo, za većinu staje malo prije. Ne prestaje već staje: dotad idu školovanje i odrastanje u raznim zabavnim etapama, zadaci u zoni narednog razvoja (svašta čovjek nauči u vojsKi i zatvoru) a onda slijedi zaposlenje koje za većinu ljudi znači prestanak razvoja. Sve je lako kad si mlad, kad si stariji teže, pronalaziti nove izazove, čuvati stare živce, učiti – da ne istruneš. To je, isto tako, period ozbiljnih veza, analogno braka i sticanja potomstva koji su ponekad elementi razvoja (ne nužno razvojnog tipa) ali češće i razdora. Ko je prethodno imao ozbiljne i duge veze, ili je pukao, ili je pukao iznutra.
Odmaklo se vrlo daleko od pećine odnosno od početnih pozicija pomenutih u prvoj rečenici: „ona da rađa, on da brani“ zonfić nije realna priča jer to, na taj način, ne treba nikome… a posebno njoj. Naravno, majčinski instinkt je realnost kao što je i odlazak u banku sperme – ponekad to djeluje jednostavnije nego oplodnja uz pomoć živog konja. Dok je u modernom svijetu vrlo validna ideja „što gore – to bolje“, nakaznost toga ne mijenja činjenicu da svako ima pravo na mišljenje što bi trebalo poštovati. S obzirom da žene više nisu građani drugog reda, dostupni su im poslovi kao muškarcima [finansijska nezavisnost, naizgled, sve rješava, prim. aut.], potpuno je otvorena opcija eliminisanja konja iz ultimativnog cilja svake veze, stvaranja potomstva. Naravno, i tu postoji analogija i reciprocitet: nasuprot onom malom (ali sve većem) procentu žena koji uopšte nije zainteresovan za majčinski instinkt je jednako tako mali procenat muškaraca koji ozbiljno žele da budu očevi te ih ne zanima apsolutno sve sa dvije noge i razdjeljkom među njima.
Obaveze ubijaju veze a nema veze bez obaveze.
Dakle, crno je na kraju a mučno tokom sredine, u najgoroj hipotezi. Zašto to mora tako, kad nekad nije moralo? Ono kad je bilo može a i ne mora – skontaćemo za neki drugi vikend – nema veze. Tad je bilo lijepo, najljepše. Ta neka bezbrižnost, neobaveznost, gdje svako ima svoju zabavu, nakon toga grub hrišćanski seks sa vulgarizmima bez zajedničke migrene poslije… Kako postati izuzetak od „Brak je kad dvoje ljudi rješava probleme koje ne bi imali da nisu zajedno.“? Pitanje za gaženje tenkom milion seksualnih pomagala koja se solo koriste. Lakonski bi bilo reći da samo treba napraviti inverziju korijena problema: on da gleda iznutra, ona da gleda s vana. Te ptice nikad ne polete. Razlike su konstanta a uslovi igre se mijenjaju. Kurvanja je bilo otkad je svijeta i vijeka, za to je potrebno dvoje. Ili ona sama a njih dvojica i slične varijante [„Ajao!“, riknu konj, prim. aut.]. Veza se može uništiti na razne načine, brzo, lako, jednostavno, čak i kad su ljudi pametni – što je rijetko…
Vrijedi napomenuti, ovdje se ne zastupa nihilistička priča usmjerena protiv porodice. Ipak, ako naredna pokoljenja stasavaju u sve većem broju iz monoblok varijanti, koliko se još može tvrditi da je normalno da mama i tata moraju da se vole i da budu zajedno? Iz tog krajnjeg položaja korak unazad, zašto da se trpe? Zašto i za šta da se (zajednički) bore? Zašto da ona i on pokušavaju očuvati vezu umjesto da podlegnu urođenoj gluposti koja će pri prvom kamenu spoticanja ubaciti u glavu ideju da je trava zelenija drugdje… Kako sačuvati romantičnu vezu uz sve te izazove, održati strast, sačuvati mentalno zdravlje i fizičko i ostala pitanja naslovnih strana? Najteži su jednostavni odgovori…
Zapravo, po nekoliko istinitih događaja ali aktuelni se odnosi na moju bivšu srednju školu koja zbog očuvanja, kako moje tako i njene, reputacije, neće biti pomenuta imenom. Mislim, nije nikakva tajna da ne konkurišem u prosvjeti već godinama (a taj sam neki prof. engleskog jezika zarez prosvjetni – po definiciji – radnik) i ne zanima me to ali sam morao prekinuti taj zimski san i ispoštovati nevjericu gospođice/gospođe sa biroVa koja me je juče nazvala i bila vidno (preko telefona) iznenađena kad sam rekao da me zanima da radim kao zamjena u gimnaziji…
Nego, na stranu sva ta priča, meni je više bilo da uđem u tu zgradu, pošto je ove godine 20 godina kako sam je napustio nakon četiri godine četiri čemera. Jeste to izgubljeno vrijeme ali pamtim lijepe trenutke a čak i oni ne-tako-lijepi koje pamtim nisu nelijepi. Sve je to dobro, bilo – prošlo, ne ponovilo se.
U mojoj negdašnjoj učionici (a bili smo odjeljenje #8 kao ona djevojka iz pjesme Atomskog skloništa) su sada, piše na vratima II7 i III7, a ista se nalazi u „hodniku Vlade Miloševića“, sve sa plavom tablom na fasadnom zidu, jebem ti kru krvavi, što bi rekao Veljko Milanković. Kako nisam uhvatio mali/veliki odmor, nisam imao priliku da osmotrim unutrašnjost učionice i da pogledam da li se možda, ispod nekoliko slojeva bijele boje koji su – sasvim sigurno – u međuvremenu nanešeni na zidove, vidi još uvijek moja poruka Bogdanu Zecu: DANAS IMAM SPRAVE…
Elem, obišao sam i drugu bitnu lokaciju: mokri čvor, da prostite, posebno ženski. Isti se sad nalazi na hodniku Jovana Surutke, pa sam pomalo razočaran što sami toaleti nisu dobili prigodne nazive, iako je to možda iz obrnute nužde [sic] pošto nam je u narodu mnogo kandidata čije bi ime tu bilo prikladno… Bilo kako bilo, ljuta bolest koja hara je ostavila svoje tragove u vidu postera na zidovima gdje se objašnjava da nema sjedenja na klupama, sviranja gitara, pušenja, ljubljenja i slično a i na ciglama nema više od dva-tri potpisa što je dokaz da je krečenje neki naš najviši umjetnički domet danas…
Mojih profesora tu više uglavnom nema, neki su otišli u penziju a neki ka nebu, čitaonica je sva neka u nekim stolovima koji mi ne djeluju naročito pogodni za igranje rauba (mada mislim da bismo se snašli), aparat za kafu stoji na hodniku, pored njega akvarijum, hol škole je „Trg Gaudeamus“ i sve u svemu, nisam nešto srećan što sam je završio, ali sam svakako srećniji što sam je završio tad a ne sad…
I da, možda je ovo posljedica gimn… srednje škole a možda emotivnih problema, ali, najzanimljiviji momenat je vjerovatno bio onaj na ulazu: mjerenje temperature laserskim (beskontaktnim) toplomjerom ali ne u (filmski u) čelo već na ruku. Nema dežurnih učenika, čistačice. Mjere. Prvo neće da očita a zatim pokazuje temperaturu… Potrebno se upisati, temperaturu, pa i potpisati. Tako za današnji dan na listi gostiju stoji „Bojan Vlajić“, „32,5“… slagao sam tih pola stepena, da izgleda da sam manje mrtav.