L'arcobaleno

“Nikad se nemoj mučiti
pitanjem: kako preživeti,
nego: kako ne umreti
posle svih umiranja.”

Mika Antić

Kad je otišla skinula je sve zvijezde i posložila ih u metalnu kutiju obloženu plišom. Prestala je da govori o kutiji. Nosila je ožiljak uvijajući ga u krpe. Nekad je sanjala da leti i da je laka.
Onda bi se budila poluživa.

Kad se vratila nisu je prepoznali.

Sjedim i pišem ti čitulju. I ne znam šta da napisem a da to opiše kako se osjećam i šta si ti meni. Da je moja krv, tvoja krv. I još trista života da živim, jednako bi bila u meni.

Gdje sad baš?

Kupila sam ti onu knjigu. Jedva sam je pronašla. Umjesto bilo kakve posvete o čestitanju rođendana i žellja, napisala sam: “Ti si moje utočište.” Uvijek si govorila da voliš moje posvete. Da u njima pišem drugačije od svih drugih. Ovu ti nisam ni stigla pokloniti.

Eto, sad mi hljadu slika prolazi kroz glavu. Dani koje smo zajedno provodile, planovi koje smo imali. Smiješnih stvari smo se bojale, mićo moj.

I gdje god da idem, koliko god da grlim ovaj Život, nosim svu tugu sa sobom. Čitav život ima drugačiji ukus bez tebe, sad učim da živim s tim ukosom.

Sa Onim gore više ne razgovaram. Nemam mu ništa lijepo reći, pa onda bolje da ćutim. Nijedna utjeha Njegove administracije mi ne prija, fino sam ih zamolila da me ostave na miru. Šta oni ionako znaju.

Nisam te sačuvala.

I dalje te čekam.

– Zezanju je kraj Urke, gotovo… Mi smo se nekad zezali štosa radi, a danas nas zezaju lauferi. –

– Ne brini bato, napraviće Urke lovu, onda ti i ja pičimo na zapad, punimo baterije… –

Htjela sam da pišem o kvazi novinarstvu u ovim našim državama. Onda sam shvatila da ću se bespotrebno iznervirati i još naparviti reklamu tim glupostima koje objavljuju.

Znate, kad počnu novinari da mi pišu u nastavcima o velelepnim  karijerama nekih presmiješnih ljudi, meni se plače. Pa ja ni u osnovnoj školi nisam bila sposobna da upotrebim toliko pridjeva opisujući izmišljeni svijet u mojoj glavi.

I kako da mi ne bude muka kad u jednom od nastavaka, u dijelu o novcu i slavi velike domaće estradne zvijezde, novinar napiše da je  osamdesetih godina ista pjevala za honorar od tri hiljade maraka i da je to dugo godina  bila njena fiksna cijena za nastupe, da se njen otac i menadžer joj, dogovarao sa vlasnicima restorana i hotela da pjeva sat vremena, da je na turneji po Crnogorskom primorju tokom prve godine ista zaradila 400 hijada dinara, pa da su taj novac odnijeli kući u velikom koferu i čitavu noć brojali, a da ona nije tada ništa uzela od tog novca jer je bila skromna, da je ista važila za jednu od najpopularnijih pjevačica u Jugoslaviji, da je proglašena i za pjevačicu godine, i da je čak  imala i uspješne nastupe u Parizu.

Toliko utrošenih riječi da bi se napislao da je neko pjevao u kafanama i hotelima u Crnoj Gori i u kafanama i hotelima naših emigranata u Parizu.

Ako su nekog ubjedili da je i tada  bila zvijezda, onda svaka čast tom novinaru. Na onom parafraziranom opisu.

Kao narod, najbolji smo u tome da ućutkamo i protjeramo svakog ko vrijedi. Poslije ćemo se pitati zašto smo u blatu.

Olivera Katarina je održala 72  koncerta u pariskoj Olimpiji.

A kad porastem velika, kao ti, hoću i ja imati dugu kosu?

Naravno da hoćeš.

A hoću moći da se šminkam, nosim štikle i imam puno minđuša, k’o ti?

Naravno da hoćeš.

A što ti ponekad plačeš? I nemoj da me lažeš, znam da češ me lagati da te boli noga. Ali ja kad je jutro čujem mamu kako priča  i znam da te boli duša.

Duša mora da boli malčice.

A ja neću da me boli duša. Znaš kad mene mama viče i kad ja plačem, pa me ti vodiš u park da se ljuljamo i jedemo sladoled. Tako ću i ja tebe da vodim kad prastem i onda te duša neće boleti, je l’ da?

Bilo je rano jutro tada kad je ostavio sve,

čulo se samo kako ptice pjevaju.

Onda je stajao još dugo s druge strane ulice,

pustio suze da se same slijevaju.

Ne umijem da odustanem od ljudi. I ne vjerujem u odustajanje od ljudi. Ne vjerujem u to da precrtaš nekoga zato što te žestoko zaj…zeznuo. Pa da kažeš, puj-pike ne važe sve one godine vašeg poznantsva ili prijateljstva. Ma, sve one godine bilo čega. Itekako važe. I svi se kad-tad ogrješimo o nekom.

Valjda zato što svoje terete vučem sa sobom i valjda zato što su i od mene odustajali. I nema tog sudije, advokata i porotnika koji bi me zbog mojih grešaka strožije kaznio od mene same.

I nema toga preko čega ne bih prošla, samo da ne odustanem od Čovjeka. Od toga da svi griješimo i da svi vrijedimo još nekog pokušaja.

A recimo da imam sva prava da budem bijesna i ljuta, ali kad se ispucam, ‘ajmo dalje. Poslije ćemo svakako to prepričavati kao anegdotu kako si ti bio moj prijatelj pa ispao skotina, a ja mogla ‘ladno ostati bez posla da sam ti povjerovala na riječ. Srećom pa volim sve na papir, za svaki slučaj. Takav mi horoskop, valjda.

Moja sestra kaže da skupljam socijalne slučajeve oko sebe. Ali ona isto kaže za sebe da je visoko moralna osoba, od čega dobijam neviđen nagon za povraćanjem. Ne zato što ona nije moralna, nego zato što ne postoji ništa debilnije od takve izjave, a i od kategorisanja  šta je moralno a šta nije. Pa posle kategorisanje ide žigosanje i iščuđavanje.

I nekad tačno imam osjećaj da je čitav ovaj svijet napravljen samo za ljude koji umiju da se snalaze. To mu dođe kao neka poželjna osobina, jebote. Zavrni malo ‘vamo, malo tamo, laktaj se malo, zvizni nekog u pleksus, tapkaj malo po ramenčićima,  nema veze, šta god je potrebno.  Ali ti umiješ da se snađeš. Ej!

I ne kažem da sam ja po bilo čemu posebna, ali sve što se prodaje, prodaje se za široke narodne mase. I sve manje srećem neke posebne ljude koji ispadaju iz šablona, koji nisu isprepadani da pogriješe, isprave, urade nešto drugačije, nauče me nešto novo.

I ovo nema ama baš nikakve veze sa prethodnim, ali čisto onako,  skroz mi je super da gledam Californication i True blood. I  dalje mislim da je Bistriji i gluplji  čovek biva kad… jedini ni sa čim uporediv domaći album. I sladoled od vanile se dibidus nikad ne može porediti sa onim od čokolade. I grešno odgledam nekad The vampire diaries i Gossip girl. I ne razumijem o čemu misle  ljudi  kad se zahvaljuju ispod sopstvenih slika na fejZbuku.

Od svih mitova, najviše volim mit o Feniksu. Ptici koja se rađa iz vatre. Kad osjeti da se približava kraj njegovom životu,  Feniks onda u Sunčani hram donosi aromatične trave, začine i drvo od kojih napravi sebi gnijezdo. Sjedeću u tom gnijezdu, uz pomoć Sunca i mašući krilima, Feniks pali vatru u kojoj će izgoriti.  Samo zato da bi se ponovo rodio iz pepela. Kažu da je Feniks simbol  besmrtnosti, uskrsnuća i pobjede nad svim nevoljama.

Kad skupim dovoljno hrabrosti uradiću  neočekivano. Istetoviraću ovako nekako Feniksa, na opšte zgrožavanje finog svijeta. Može mi se.

Nego, nisam htjela o tome.

Pročitala sam kod Ivane post koji me je podsjetio na nešto.

Priča ide nekako ovako: Jedne godine sam upoznala slučajno neku djevojku. Čekle smo i tako čekajući, ona je počela neobavezan razgovor, koji sam ja potpuno zaboravila kao što  zaboravljam i sve one svakodnevne danas-je-vriće-zar-ne-priče. Juče je ta djevojka došla kod mene, nekim svojim poslom i rekla mi je da joj blistam, da mi se na licu vidi da sam srećna. “Nemoj se naljutiti, ali kad sam te upoznala, taj dan sam pomislila da si ti najtužnija djevojka na ovom svijetu.” Sveukupo me je možda 5 puta vidjela u životu.

Da me sad pitate, ja bih se zaklela da sam joj normalno i učtivo odgovarala, smješkajući se tačno tamo gdje treba, možda sam i ubacila koju pošalicu. Ko će ga znati.

Ali te godine, tih dana, bila sam potpuno ispijena…Od ličnih bitaka koje sam vodila, potpuno nesvjesna da nikad nisam savladala mimikriju. Čitav moj unutrašnji svijet se svakodnevno preslikava  na mom licu. Potpuno vjerno.

Odlično poznajem zacementiranost. I strah. Razne vrste strahova.

Recimo, potpuno nerealan strah od kojeg bih se noću budila sa užasnim osjećajem panike da ću jednom izgubiti kompas i da ma koliko se trudila, neću moći da usmjerim život u pravcu koji želim, koji mi je potreban. Jer, sva ona priča neustrašivih ljudi o pravima da biramo put koji hoćemo, ništa ne znači ako ti se ne poklope kocike i ako se ne nađeš na pravom mjestu baš kad treba.

U međuvremenu se ništa specijalno nije desilo u mom životu da bih blistala i blistanjem osvjetljavala potpune strance. Samo učim da prestanem da se brinem. Jer, ne možeš ti mene da šutneš onoliko puta koliko ja mogu da ustanem. I da iz čistog hira napravim neku ludost mašući krilima.

Jednom mi se jedan njegov sugrađanin  kleo da je ovu pjesmu napisao za kafanskim stolom,

Dan osvanu a ja – Skadar.
Zle me sile
pretvorile
u gomile
do temelja porušile.
Tri godine tako one
mene lome,
a ja više nijesam kadar
da se zidam
i survavam
niz litice.

Gojkovice,
mlada Gojkovice …

Ne znam ni jednog više čovjka koji je mogao sa manje napisanih riječi da me pogodi tačno u lijevu stranu. Možda Harms. Ali Harmsovo pogađanje je potpuno drugačije prirode.

Posle će neki pokušati da me ubjede da sam potpuno subjektivna i da nema ničeg posebnog u njegovim stihovima, da su “slabi i mlaki”.

Neke njegove pjesme čitam samo krijući.