Izroda bodež zjenom bespomoćja
uz katilski pogled polusvijeta
nesreća roda tužnu dušu peče
nakon trideset tjeskobnih ljeta.

Po ko zna koji polažu ispit
kušajuć dali je Srbska krv slana
u sumrak dvadesetog stoljeća; Ere
pod paskom 'zapada' i Vatikana.

Da nadmoć zvijeri nad nejači srbskom
nadahnuto prospu bridom srboseka
očito je važan taj Srbski kod;
Bijahu složni svako jedva čeka.

Tortura nad majkom dok posmatra sin
zatim otac gleda zlostavljanje kćeri
strah dječijeg oka osjetim u noći
ne mogu se predvidjet svi potezi zvijeri.

Plačem. Kao da sam agoniju kušo
neka oprašta ko će da oprosti
a ja ih kunem; Mjesto potomaka
san neka im krase vaše Svete kosti.

Nek stratišta vašom krvlju zalivena
ne skrnave stope zabludjelog roda
"oprosti im Bože na znaju šta čine"
pokoj vašoj duši jer krv nije voda.

Dok budan sanjam nek nikog ne plaši
sa usana mojih jezivi krik strave
izašao nije iz košmarnih snova
užasan je produkt krvožedne jave!

MD

Teslinim zrakom širokim drumom
stižem sa puta gdje šalje mašta
ja ljubim dveri rođene grude
koji sam uz put vidio svašta.

Viđoh što kažu zemlju obećanu
u kojoj genije sudbinu stvara
po mjeri čovjeka u božijem planu
darujući sjaj iskonskoga dara.

Blagodaću dara i sa vrela mašte
famoznih devet krugova bi pakla
i staklene efekat premjestio bašte
i čuvao trajno u zvonu od stakla.

Šegrti bez nerva formule pokradu
nusprodukte duše sekvence zanata
bez briljantnog uma oni i ne znadu
da ih trag vodi do đavoljih vrata.

Šta bješe sa maštom Nikoline djece
novo za gotovo uzimaju stvari
bez vizije ruše temelj vaseljene
izvor gdje se napi i sam "Potter Harri".

MD

Srbijo
Lepša si od slike,
Tebe niko naslikat ne može,
Niko nije imao prilike
Razodenut te do gole kože.

Pigmentom svih boja premazana
Ne kroti se boja Sunca tvoga,
Enigma je zora tvoga dana,
Spokoj eho zvona crkvenoga.

S'Metohije talasima pliva,
Dok čednošću pothranjuje nadu,
Vrhovima sunčanim uživa,
Klisure mu tvoje odjek kradu.

Lepoti ti niko ne odoli
Iz kolone ni zadnji ni prvi,
Dok te neko uživa i voli
neki ruju iznutra k'o crvi.

Od izroda lepša, što te hode
I skrnave sve u dan iz dana,
Ti, dok oni s'vragom kolo vode,
K'o izlazak sunca postojana.

Stihija ti mračila obraze;
Let gavrana, pesma kukavice,
A lepote tvoje ne prolaze,
Blistavo je lice lepotice.

Niko neće posedovat tebe
Ali mnogi htede da te zatre,
Ne ličivši, vraćaš se, na sebe
Snagom igre i toplinom vatre.

MD

Tišina je, miruju pejzaži.
Tama teži sjene da udesi,
da li kasno, ova duša traži,
prijatelje na staroj adresi.

               Prijatelju,
               bilo gdje da jesi
               želim ova da pročitaš slova,
               neka susret, na tački, se desi,
               koja krijepi dušu pustolova.

Sanjao sam, da sam pročitao
štiva, stara, gotov' izbledjela,
glavni junak, u većini, bio
tih zbivanja, doba i predjela.

Živeći, neki, život drugi,
zadovoljan kud me nose struje,
snovima mi "stari život" dođe,
probude me bljesci i oluje.

Pečalba me na led upravila,
u sebi sam ukrotio zmiju.
Novi život i nova "pravila",
ja ne vidim, kod svojih očiju.

Dal'se ovo ili ono desi,
stazom treba ostaviti traga.
Mru jeresi, a zamiru bijesi,
nema "mene", tu su bića draga.

Prijateljstva; Život prožimaju!
Prisjetim se, kad utihnu hajke:
"Učinio sve bih, ja, za cerku,
al' ne mogu bit' muž njene majke".

                Prijatelju

                      uči Savić Milisavu /Milisu/
                       iz Bijeljine

Ustavi oko!
svetlosti, zlatne, crno vrelo
nek' topi stvarnost, drsko i smelo


pokloni glas,
kao od vina, duše dubina; topao, blag,
ranama grudi, neka ostavi trag

a osmeh!?
Đavo, svojoj boginji prinosi žrtve
nek' traje; neka vraća u život mrtve

ponudi korak,
da ga ovekoveče bogovi kista
tako da, večno, ostaneš ista.

MD

Sazviježđem pjesama, što zriju
u dugi boja mojih patnji
sjajem smijeha i očiju
i bijesom uz put, sunovratnji

U čudnoj snazi rušitelja
i tihoj, hrabrog, neimara
svuda gdje živi, jedna, želja
dragih se sjenki slika stvara

Svuda se kriju, drage sjene
vrtlogom što, vir, k'o da rađa
u sreći, tajnom, zatočene
podzemljem, nade i beznađa.

MD

Na izvoru moje duše
rađaju se snoviđenja
ptice slijeću i pjevuše
mjeseca se mijena mijenja

Na izvoru moje duše
valovi i morska pjena
poplave i teške suše
dobar dan i doviđenja

Na izvoru duše moje
i ušće se odmah zbilo
sve nedaće, do sad, što je
k'o da nikad nije bilo

MD

Škripa koraka...!
Nježno i bez žesti.
Ispod miške,meke
para,vekne Hljeba.
Vremešni djeda,
kao da će sjesti!?
Ne mora ništa
biti kako treba.

Protiče slika,
u prošlost seže.
Poslednje parče,
oblači neba.
Nadlijeću ptice,
oskuda steže.
Ne mora ništa
biti kako treba!

I svaki nemir
sklon je poštovanju,
iskonskih sila,
nedaće,što vreba.
S'glavom pod krilom,
a u lošem stanju,
ne mora ništa
biti kako treba?

Ćuti tišina,
pod,ledenim,plaštom.
Osvijetli jutro
parčiće hljeba.
Postarana djeca
s'ugašenom maštom.
Ne mora ništa
biti kako treba.

I,dok svijet sniva,
djeda dok korača,
mjesto obračuna,
kontejneri sivi.
Borba lutalica
za deo kolača!
Smeće,snijeg
i krv!
Rat! Pa,
ko preživi!?!  

MD

-sa poštovanjem

Iskonski mudar, Maksim, ko svemir
vispren, a skroman, blag i tih
Sopstveni, svoj, kroteći nemir
Zenitu stigao prije svih (ovih).

Pomože gordu, pomože kljastu
Rođenja, svoga, noseći strelu,
Ni Bog ne valja budalastu
Mnogi ga htješe na raspelu.

Sve što je, zdravo, u čovjeku
Maksim je znak za beskraj, sam
Noseći sobom čestitost neku
Trgajući okove, šireći ram.

Svoju je krunu pronio s'mirom,
S'poštenjem koliko dozvoli vakat,
Pomiren sobom i svemirom,
Za slavit samo, ne i za plakat.

MD

Sreo sam princezu asfalta i slenga
picu uništava i sluša engleze
đilkoš sa štajge, krajišnike slušam
amalujem tebra i živim bez veze.

Kao da me viša zaposjela sila
gori il utrni, opominje svemir
rasplamsao demon što do sada tinja
a razuma malo zaposjede nemir.

Šta je za mene bijednih milja sedam
gdje dan biva noć na granice crti
smjer ordinata ne vidim, ni cilja
krajolik mi oka njenog pamet vrti.

Preplivaću moje more predrasuda
lucidnosti zrno prikačiti snazi
neću da budem Krajišnik bez stila
mahnem joj dok mi diskretno se plazi.

* Odakle si pita profinjena, tako?
Na njoj nema krpice bez marke.
Da prećutim?! Iz krajine rekoh!
Sjede kraj mene; "Šta kriješ te čvarke"!?

DM

 Mama?! Gdje je mama?
                 Šireći, s' nadom, iz postelje ruke
                 pita, ištući, bez očnoga vida
                 da, kao nekad, još dječije muke
                 s' "evo tvoje majke", k'o magijom skida.

                I sklopi ruke Majki oko vrata
                stežući čvrsto, u beznađu, s nadom
                kroz kosu prsti, starački, od zlata
                beživotni smješak i drhtanje bradom.

               Samo sa nadom da će Majka doći,
               smogao je snage i razborit bio
               slušao je, skoro, tri dana i noći
               umilne riječi, mnogo reći htio.

                   "De svome sinu, ko djetinjih dana
                reci, da se smiri ova duša, meka
                kako izdržavaš teret svojih rana
                da lakše ode ognju što je čeka."

                S' tužnim dostojanstvom, ljepota i snaga
               povlačile su se u odaje svoje
               poslednja želja bića, meni, draga:
               Smjestite me pod bor Cerovice, moje!

                          MD

               

               
             

               

              

Igralište, sanjam! Nedjelja je.
Puno djece put, Mirkove, bare.
Čedno vrijeme i naivne snove
mijenjaju novi, uz košmare.

Sanjao sam brate korak tvoj,
lijepu dušu osmijehom tvog lica,
radoznao pogled, spoznaje žedan
kojim teku Vranjak, Kamenica.

Nosiš ljepotu, širinom što zove,
molitvu, pjesmu, ljubav tate, mame
u svoj univerzum u vidike nove,
granice što bole i padaju same.

Nektar nosiš, rođenjem ti dat!
Ka 'novom' te vodi vatra, živa
ostao si dječak, mio sin; I brat!
Pjevaš sa mnom, sa Šljivića njiva.

Tvoja pjesma i sad meni dođe,
povjetarcem, s Kosice, što njiše
glasa nemam, pa licima dragim
pjesmu našu, ne pronosim više.

Često, budan, ja upitam Nebo
što presiječe tvoj, briljantan, let,
zar za tvoja krila mjesta nema?
Nijemo, tamno, sa par kapi, kaže:
Vječan mu je i život i svijet.

MD

Od lahora do orkana
Strada izraz plemeniti,
Od sablazni i uljeza
Gvozdeni je oklop štiti.

Lijepo vrijeme sušom biva,
Ne miruju sile tame,
Podivljali srsi zebnje
Kao plamen čežnje, same.

Iz ljepote, sna, se vine
Strijeljajući moć razuma
Kroz blistavo oko sine,
Iz ponora,munja uma.

Ljepote, dok, raskoš raste,
Usne rujne, dug vrat, nagi,
Oči joj k'o crne laste.
Vir radosti; Očaj, blagi.

Pahuljica! Vječnost trena;
Dal' od sanja il' je stvaran?
Naspram čednog, joj je, lica,
Orhideje, cvijet vulgaran.

Radovanja moga tuga,
Raskošnoga, miris cvijeta,
Sputala mi ruke Duga,
Iznad polja suncokreta.

MD

Vrtimo se oko tačke
neki vrag nam neda stati
tumaramo bezglavačke
monstruma nas oko prati.

Vrtimo se oko tačke
odmičemo
sve se čini
al izgleda naopačke
skopčani na poleđini.

Vrtimo se oko tačke 
u odrazu
bez svog lika
i košulje nam ludačke 
skrojila po sebi klika.

    Gdje je tačka?
       Gdje je tačka?
          Gdje je tačka?
             Gdje je tačka?

MD

Oblaci,
moji jataci
okeanom, dok plove, neba
osvježe me bisernom kapi,
pitaju; Šta mi još treba?

Toga dana, blistavo, bijeli
ko jagnjad, lebde,
iznad mog polja,
sijući, krotke, radost i nadu
u buduća vremena, bolja.

Sreća mi zebnjom okovana,
radost, gle, guče u krletci;
"Ne uzlijeći, ne širi krila",
šapuću mudro, spokojni, predci.

Sve vri i ključa, kao u loncu;
"KOVID-19" pustoši svijet!
Radost se rađa, od mene, jača
dok čekam, moga, pelcera cvijet.

Saučešće od mene, svima,
što mučno nose terete svoje.
Oprostite! A djedu stiže,
preslatka, duša duše moje.

MD

 Kada, tužna, vijest je stigla
samo, bolan, grč na licu,
na noge se majka digla,
noseći bol i nevjericu.


Krenula su dva potoka,
bez grimase, blagim licem,
ko biseri iz dva oka,
izdale su suze srce.


Žurila je da ga vidi,
sjeda sinu kraj uzglavlja,
hladne ruke da ugrije
u njedra ih majka stavlja.


Nevjerica i beznađe
nedaju joj da zaplače,
"čedo moje šta nas snađe",
šapće, steže ruke jače.


Zna da glasa pustit neće,
al doziva svoga sina!
Da je srce od kamena
sad bi puklo kao mina.


"Živ ti i zdrav majci svojoj,
neda majka, sve će proći",
preminulom šaputala
svom Stojanu cijele noći.


Ko prvi put joj reče "mama"?
Skamenjena sva je stala!
Samo joj se pričinilo;
Očajno je zaplakala.


Svaku muku što ga snašla
znade kao da je bila njena,
vidljiv joj trag kukavica,
zna im majka pokoljenja.


       *Nesrećan je sine, dragi
         ko, drugog, života liši
         ne postoji jednoj majci
         ideal od sina viši.

MD

Što ti mjesto prazno zjapi?
Radošću je svijeće sjala,
tamjanom mi dušu napi,
epoha je u tren stala!

Sreća,
u vrh stola, sjela
iznikla na suzi bola
kao da bi reći htjela:
Od uvijek sam u čelu stola!

Tad, nemušta, suza kanu
dal’ od sreće ili žala!?
Gdje i bol i sreća stanu,
razli se na, po’ astala.

K’o da zali, svijeta, pola
gdje snovima plovim često,
apscisama oreola,
tačkajući svoje mjesto.

Ne treba sreći mnogo,
kad i ona sreću voli;
Sve biva u mrvi hljeba
i, iz suze, malo soli!

M.D.

Cerovica u proljećne dane
njive cvjetne i izvori vode
otkos slažu kose otkovane
selom prela puna razonode.

Vrelo ljeto žeteoci žanju
dok ne zađe sunce za jablane
momci s'noću, a djevojke danju
okitile, pjesmom, zore rane.

Blagi dani Svetih apostola
svuda radost niko tužan nije
pod šatorom pjesma odjekuje
igra kolo posle liturgije.

Gle kapije radosti i tuge
roditelja raširene ruke
dan radosti od godine duge
ljube svoju djecu i unuke.

Gradonosni stigoše oblaci
na snove se nadnijela tama
stojim mokar grad i kiša liju
rodna kuća napuštena sama.

MD

Spavam,
Sanjam!
Košmari me bude.
Crne oči; Ka ponoru staze!?
Vrištim, vičem i dozivam ljude,
dok mi srce potpetice gaze.

Spavam,
Sanjam !
Srce da mi kradu;
Crne oči, biseri mog’ sna.
Dok propadam u slobodnom padu,
nigdje nikog ruku da mi da.

Spavam,
Sanjam!
„Na crno“ mi nude;
Crne oči dragulje u zlatu!?
Okujte ih; Dok im ne presude,
eho štikle nek’ svira sonatu.



Svuda krvi! Moje crne krvi!
Neću biti poslednji, ni prvi
koji srce predaje na dlanu,
ženi, dok mu stavlja so na ranu.

D.M.

Zgarištem, život,
umirući, tinja,
blagodari, kiši
što rominja.

Peče utroba,
raskrsnica 
puteva bez kraja.
Nestaju obrisi
zavičaja.

Razmijeniće
poruke naše,
djeco, oblaci bijeli
grleći horizont,
što nas dijeli.

Krišom, padaju
suze moje
na tuđe tle
kao na svoje.

MD