Malamamasa's Blog

Ko hoće nađe način, a ko neće nađe izgovor. Da, ali…

Nije da se pravdam, ali…

Moj život otprilike ovako ide: radni dan, kad malci ne idu u vrtić: buđenje oko pola 7, jutarnja jurnjava i spremanje za posao, posao od 8-16 (nekad malo duže), povratak kući oko 17, 17.30, pravim ručak, jedem, nekad odem na fitnes, uglavnom ako nije kijamet idemo vani do 20.30, 21h. Tuširanje, večera, mlijeko, spavanjac. Realno, ne sjetim se nikoga, zabavljena oko djece. Kafa me često dočeka hladna, ručak se jede u ratama, tuširanje i velika i mala nužda se obavlja u društvu (mada sve rjeđe, moram priznati). Zaspim sa djecom i nekad ustanem da rasklonim kuću malo, a najčešće se probudim malko ranije da tetu ne dočeka užas koji ostavimo odlaskom na spavanje. Nekad insistiram na rasklanjanju dnevne sobe prije spavanja, ali uglavnom smo samljeveni i mi ne možemo dočekati krevet, pa i ne insistiramo…

E sad, kad nešto radim (perem, kuham, čistim, peglam, itd.) uvijek mislim kako mi loše ide i kako to druge žene bolje rade od mene. Mjerilo su mi žene iz moje okoline (mama, sestra, svekrva, itd.) Onda se jedem što je kod mene kuhinja vazda prljava, iako se svaki dan čisti. Zašto je kod mene pod prekriven mrvicama iako se usisava skoro svaki dan.

I onda mi sine misao. Te žene sa kojima se mjerim me šiju po iskustvu. Ne kažem da su bolje ili gore od mene, već samo iskusnije. Sjećam se kako sam nekad gubila vrijeme na neke stvari ne znajući brži način da nešto napravim ili uradim. Pa naučiš neke recepte napamet. Pa prečice itd. A ono što je još različito je to što imam 2 trogodišnjaka i 1 osmogodišnjaka i da će biti lakše kad porastu. Pa već sad je lakše u poređenju sa prošlom godinom!

Niko mi nikada nije rekao, a i da jeste, pitanje da li bih mu vjerovala, da prve 3-4 godine djeteta su najteže. I da je sve poremećeno. I one idilične slike koje nam prodaju o idealnoj porodici, ženi i vaspitanju, sigurno je napravio neko bez djece ili bez duše. A sada komentare na internetu o nekoj nevaspitanoj djeci i neuračunljivim majkama uzimam sa malo skepse- ko nije trčao po radnji za svojim djetetom ne može me razumjeti. I manje se nerviram kad se isfleka tepih ili pošara zid. Opraćemo i okrečićemo, a djeca će porasti. Još da se istreniram da nikad ne gubim živce. Gdje bi mi bio kraj? Možda bih i redovno pisala…

Kad mislis da ti je sve u zivotu potaman, stavi kamen u cipelu.

E upravo tako. Jutros sam sva sretna krenula vani sa svojom djecom i razmisljala kako sam jedna srecna zena. Par sati nakon toga dodje zena i ispljuje me kao zenu, kao snahu, kao majku. Da li mislim da je u pravu? Ne potpuno, ali bolno svjesna svojih nedostataka i odgojena da se ne zamjerim starijima i sa uvijek prisutnim osjecajem manje vrijednosti koji majcinstvo nosi sa sobom, osjecam se lose. Naravno da uvijek mozemo uciniti vise. Naravno da svi nemamo iste standarde. Da li to ima dovoljnu tezinu da se trebam osjecati kao najgora osoba na svijetu? Voljela bih doseci taj nivo bola u kurcu da mogu mirne savjesti reci toj zeni da je licemjer i nametljivica i mi se ne mijesa u zivot i brak. Jer upravo to cini. Svojim primjedbama mi saopstava da nisam dovoljno dobra. Da ne ispunjavam njene standarde. Jebi se ti i tvoji standardi. Otkud ti ideja da su tvoji standardi i moji standardi. Da su to standardi ljudi koje cijenim i u koje se ugledam.

Da je u pitanju osoba koja mi bezrezervno pomaze i koja moze vidjeti koje su moje obaveze sa troje djece pa da kaze imas tu i tu praznog hoda i to i to mozes unaprijediti. Od nje nikakvu pomoc ne trazim, u zelji da postedim njeno zdravlje. Je ona ne moze izaci na kraj s troje djece tog uzrasta ni na sat vremena. A za mene nema razumijevanja da ja ne mogu stici nista osim brinuti se o njima i njihovim potrebama.

I opet pricu trpi papir. Ne treba mi savjet. Ne treba mi razumijevanje. Treba mi samo da to izbacim iz sebe da me ne truje vise.

Znam da je tema i stara i potrošena, ali eto meni je aktuelna. Kao neko ko je djetinjstvo i pubertet proveo pokušavajući da se udeblja, ova situacija mi je vrlo neobična i neprirodna. Nisam navikla da se oblačim da sakrijem kile, već da sakrijem kosti. Da dodam a ne da oduzmem. I zato sad imam muku po kilama i po oblačenju. Koliko puta se zaletim da probam neki komad odjeće da bi bila zgrožena kako mi stoji. (Ali kako?) Pored konstantnog osjećaja tromosti, teško mi pada i to što me često pitaju da li je to još jedno dijete na putu. (Mislim, šta te briga, i imaš li ti ogledalo? Helou!)

I tako, dođem do faze analiziranja i brojanja hrane/kalorija itd. Sad kao svi debeli, kažem ne ide. Ali ne ide jer mi se ne da. Pored frke na poslu i kod kuće, nemam živaca da ih tanjim gladovanjem. Nemam vremena ni volje za pravljenje 5 ručkova, a odgovorno tvrdim da moja ishrana nije tako nezdrava koliko se kile lijepe.

Ostala je opcija da se počnem baviti nekom drugom fizičkom aktivnošću osim trčanja za djecom, spremanja za njima i dragim mi mužem, itd. A sad jedno pitanje za vas: kada? Imate li snage i vremena, a da ne koristite neke droge, da sa troje djece, mužem i full time poslom postignete to sve? Kuća odavno nije cakum-pakum, seks je ionako precijenjen i, na žalost uvijek prvi ispašta, društveni život- šta je to. E sad mi recite, kada? I odakle vam snaga? Mislim, moraš imati snage da bi je mogao potrošiti, jel’ tako?

I to se sve svede na čitanje članaka on-line o zdravoj hrani, vrstama vježbanja…

I tako život prolazi, a moja želja da opet obučem dvodijelni kupaći ide u plakar, ionako stiže jesen.

Muž u WC-u.

Ja na laptop-u i telefonu, dogovaram s kolegicom poklon za njenu djevojčicu čiji je rođendan večeras.

Djeca su u spavaćoj napravila bunker između zida i kreveta, sve troje.

Stariji počinje da doziva: „Tajoooo, tajo, tajo tajo! Dooooođi, taaaaajooo!“ Uskoro se i ostala dva glasa pridružuju.

Tajo: „Sine, dođi malo ovamo! Da ti uši zavrnem na mašnu!“

Ja- patos.

Djeca nastavila igru bez taje.

Treba raditi, maziti, galamiti, družiti se, trpjeti, šutjeti, pričati, razumjeti, vidjeti, sanjati, maštati, ležati, trčati, vrištati, razmišljati, podnositi, doprinositi, voljeti, čitati, piti, posmatrati, odlučiti, tješiti, hodati, nositi, kupiti, voziti (se), sjediti, jesti, pjevati, grliti, govoriti, hladiti, učiti, ponavljati, grijati, hraniti, oblačiti, plesati, prati, donositi, ljubiti, miriti, presvlačiti, šaptati, brisati, čitati, uspavljivati, kupati, psovati, obuvati, skidati, brinuti, planirati, peglati, tražiti, lijepiti, šminkati, gutati, smijati se, ići, sunčati se, ljuljati, plakati, razdvojiti, cijepati, baciti, prijetiti, obećavati, nadgledati, rezati, kulirati, prevoditi, čistiti, objašnjavati, ostati svoja, ostati prisebna.

Sve to.

Svakodnevica je poseban fenomen jer nikome nije ista i niko je ne može definisati na isti način. Čak štaviše, moja svakodnevica je svaki dan različita.

Nekad mi posao „odnese“ dan, nekad djeca, nekad gledanje serija, čitanje knjiga…

E pa, moja svakodnevica je razlog što ne pišem ovdje redovno. Iako ja često zamišljam da pišem tekstove, sve od početka do kraja, to je užasno rijetko i sramotno. Kakve mi samo ideje padnu na pamet kad mi je računar daleko, ili čak list papira. Nema šanse. Kako se to kod nas kaže: Nema me nigdje.

Ako je za neku utjehu trudim se da upijam neke lijepe stvari i da preživljavam neke ružne, poput tantruma mojih malih dvoipogodišnjaka.

Eto, javih se, kad ću opet, ne znam.

Posljednje vrijeme razmišljam o sebi kao osobi, a prvenstveno roditelju, i pitam se kako pronaći idealnu mjeru u roditeljstvu?  Znate ono: biti ni prestrog ni prepopustljiv roditelj.

Skoro sam prisustvovala jednoj edukaciji za roditelje i urezala mi se u pamćenje jedna rečenica trenerice (u moru dobrih): „Naš cilj je da osvijestimo svoje postupke kao roditelji, te da shvatimo zašto djeca reaguju na način na koji reaguju i zašto mi reagujemo na način na koji reagujemo u datom trenutku.“  Ovaj dio da trebam razumjeti djecu mi je prilično jasan, barem u teoriji, ali ovaj drugi, da trebam identifikovati vlastite motive odn. postati svjesna šta mene tjera da postupim kako postupim, je bio svojevrsno otkrovenje. Jedan „Eureka!“ momenat. Zašto sam povisila ton danas na svoje dijete? Zašto sam odbrusila kolegici, mužu, mami? Kada shvatim obrazac svog ponašanja, biću bliža eliminisanju tog društveno nepoželjnog ponašanja.

Nakon te edukacije, počela sam razmišljati i sve više uključivati samoanalizu u svoje postupke odn. prije njih. Da se razumijemo, edukacija je bila prije 4 dana, pa nije baš da sam sad Buda, ali osjećam da bih mogla raditi na sebi još i biće tu napretka.

Ono što je potaklo ovaj članak je u stvari jedan zaključak do kojeg sam došla samoanalizom. Ja loše (blaga riječ) reagujem na forsiranje. Odnosno, kad neko traži od mene više nego što mislim da treba da dam ili kad nisam sigurna koliko je dovoljno. To obuhvata različite stvari. Odricanje za roditelja može poprimiti razne oblike. Od prestanka pušenja do gubitka skoro svake privatnosti – npr. u toaletu. Mnogih sam se stvari odrekla bez pogovora. Sa prvim, jedva dočekanim, pogotovo. Sa drugima malo manje, ali opet je bilo odricanja. Nikada to ne bih nazvala žrtvovanjem nego samo odricanjem. Nekih stvari privremeno, a nekih trajno. Neke stvari nisam olako pustila, ali nisam imala izbora. To su uglavnom privremene pa je podnošljivo (npr. san, izlasci, me time).

Ono što je interesantno, svako ima svoju mjeru i svako drugačije tumači tuđe motive i ponašanje. Ja bih voljela da postoji standard. Kao kakav štreber, voljela bih da imam recept i da znam tačno koliko je odricanja potrebno a da nije previše ni premalo. Ljubav. Koliko je potrebno i da li je dajem dovoljno. Ne znam koliko vam je pouzdano mjerilo ali čini mi se da me moja djeca vole s vremena na vrijeme. Je li to normalno? Hoće li me voljeti i kad odrastu. Ne shvataju ne nešto pretjerano ozbiljno pa ne mogu procijeniti. Ponekad me se malo i boje. Kad galamim i kažnjavam. Kad se osjećam kao budala jer dozvoljavam da mi „jašu“ po glavi, a da sam „prava“ mama ne bi oni tako. Odnosno našla bih način da ih vaspitam bez povišenog glasa, a oni bi bili mirni kao čunjevi.

I sad kad sam rekla svoje brige i problematiku, molim vas da dva puta razmislite kad vam se učini da nekome ide bolje od ruke vaspitanje ili šta god. Budite iskrene prema sebi i drugim mamama. Niko nije savršen i nema recepta za uspjeh. I nemojte pametovati drugim ženama. Prihvatite činjenicu da nisu sva djeca ista i da nije dijete uvijek gladno. I da mu njegova mama  želi bolje nego vi. Možda se čini da ne zna šta radi. Možda i ne zna. Povucite se ako vidite da joj vaša priča smeta. Jer nema generalnog recepta kako biti dobar roditelj. Jer svako je dijete različito.

Sinoć sam imala trenutak otkrovenja i samospoznaje o tome šta je to što čini moj život nemogućim i komplikovanim i zašto se povremeno osjećam tako neostvareno.

To je želja da budem fantastična. Znam da zvuči smiješno. Ali to je to, ukratko.

Želim previše stvari odjednom. Želim da budem fantastična majka, supruga, domaćica, da imam karijeru, da se bavim hobijima, da putujem, da izgledam fantastično, da odmorim… a dan traje 24 sata.

Svi mi imamo svoje želje i očekivanja od nas samih i želje i očekivanja drugih od nas. Često se ne poklapaju. To zna biti izvor frustracije i ograničavajući faktor u životnim izborima.

U trenutnoj fazi života, prioritet imaju moji klinci i muž, naravno. Tako da zamišljam da će u nekoj drugoj fazi biti nešto drugo prioritetno, jer je nemoguće da sve ima jednak prioritet.

Samo bih voljela da pronađem recept da budem cool sa svojim izborima jer se uvijek osjecam krivom za zanemarivanje nekog aspekta svog života. Kao npr. pisanje ovog bloga.

Da, da. I to se dogodilo. Mama je bila vani i došla kući u 2 ujutro.

Mamin izlazak zahtijeva dobru logistiku u vidu muža raspoloženog da sam čuva djecu, auto/taksi, društvo raspoloženo za ples ili društvo dovoljno pripito da želi da pleše, dobru muziku. Dakle nekoliko stvari koje se, realno, mogu organizovati.

Obećala sam da ću doći na proslavu koju je organizovala moja firma iako nisam bila sigurna da li ću moći i željeti doći. Kako su dani prolazili i događaj se bližio, sve sam bila nesigurnija. Na kraju sam se spremila i otišla i nisam se ni malo pokajala.

„Nisam znala da sam ovo htjela?“- mi je odzvanjalo u glavi skoro sve vrijeme. Dobra zabava, muzika, i činjenica da sam doooobro odmorila od kancelarijskih spletki i tračeva, su me oborili s nogu.

Moram priznati da sam stalno gledala na telefon očekujući neku informaciju o tome da li djeca spavaju ili urlaju dozivajući: „MAMAAAAA!“

Mama je plesala, i pjevala i čvrsto sebi obećala da neće pokvariti ovako dobar filing i sjećanje na ovu noć svojim moralnim bičevanjem i kajanjem što sam otišla i zadržala se i zabavila se toliko dobro bez svojih pilića.

Došla sam u 2 ujutro i na prstima se ušunjala u mirnu i zamračenu kuću. Moj dragi je hranio mlađeg sinka koji se probudio za noćno hranjenje. Doduše, priznao mi je da malena jedva zaspala u pola 1, ali da je bilo podnošljivo. Da li je htio da me poštedi grižnje savjesti, neću nikad saznati. Ili je stvarno bio sretan trenutak? Ipak sam osjetila grižnju savjesti i pomislila da ipak nije bilo vrijedno i da nisam to trebala uraditi.

Ujutro sam ipak rekla sebi da nema mjesta kajanju jer nikakva šteta od maminog zabavljanja nije bilo. Nisam pila pa sam mogla dojiti bez problema, a djeca su ostala sa drugim roditeljem.