Postoje stvari u životu koje nisu najbolje za tvoju okolinu, ali ti ih radiš i tad si dušom istinski srećan, ali te za tu sreću osuđuju drugi.
Naravno, ne mislim na neke ekstremne radnje, niti one koje su društveno neprihvatljive. Mislim samo na one momente kada voliš nekog ili nešto i radiš ono u čemu uživaš, a drugi u tome nalaze hiljade mana, jer pobogu, oni znaju šta je dobro za tebe ili ne.

Tako i ja, želim i trudim se biti samostalna i toliko hrabra da radim ono što volim, ali. Opet ono, mrsko ali. Ne usudim se još uvijek dići sidro i pobjeći uz vjetar od mišljenja drugih ljudi. Pod tim drugim ljudima mislim na svoje najbliže, na porodicu i uzak broj prijatelja. Još uvijek sam vezana za njihova mišljenja. Još uvijek zapostavljam svoje želje i tihe patnje zbog drugih. Zavisna, da.

Ograničena tuđim uvjerenjima (a i svojim, očigledno) da je bolje ovako, a ne onako kako želim. Nedostatak onog što pokreće ili samo strah od neuspjeha, šta li je… Želim, ali ne umijem napraviti korak. Pa onda sebi kažem… Neka, pusti. Proće. I stvarno prođe, ponekad.

To što je ovaj tekst možda konfuzan i nabacan, besmislen ili ga ne možete razumjeti, nema veze. Nije ni važno. Ovo što mi je bilo u glavi i na srcu, ja sam izbacila. A ja znam šta sam htjela reći. Nadam se da ću u nekom narednom tekstu napisati da sam napravila taj prvi korak i suprotstavila se svim svojim ograničenjima.

To mi je ujedno i novogodišnja želja. Želim da otpustim od sebe sva ograničenja, da budem zdrava, srećna, uspješna. A sve što želim sebi, želim i tebi dragi čitaoče, ako si uopšte došao do posljednjeg pasusa. Hohoho

Slušam neki dan baku i mamu kako razgovaraju o tome šta je i kako nekada bilo. Baka u školu išla kilometrima po snijegu, kiši ili najjačem suncu. Aha, priča koju je svako od nas čuo od svojih djedova i baka. Mama je u školu išla sama, sa ključem od kuće oko vrata, vraćala se sama. Nije bilo mobilnih telefona, a na stolu je čekala ceduljica od mame, na kojoj je pisalo šta sve treba da uradi tog dana ili gdje joj se nalazi doručak.

Tako ja razmišljam, šta ćemo mi pričati svojoj djeci i uničićima. Šta smo mi to radili, što je već današnjoj djeci čudno i neshvatljivo. Pa evo, krećem od onog što je prirodno prvo.

1. PELENE – Ja kad sam se rodila, mama me uvijala u pamučne pelene sa svom pratećom opremom. Bilo je tu posla, čujem. Prvo pelena, pa neke švedske gaće, pa ko zna šta još. Mislim da su Pampersice tada postojale, ali su bile skupe i vjerujem da ih moji nisu mogli priuštiti kad su se već odlučili za svakodnevno mučenje s pamučnim pelenama.
2. IGRA BEZ TEHNIKE I TEHNOLOGIJE – Dobro, postojali su telefoni, ali nisu bili predmet dječjeg interesovanja. Daj djetetu loptu, lastiš ili ga samo pusti napolje, a ono će već naći zanimaciju. Izmisliće igru ako treba. Danas je drugačije, gotovo svako dijete već od 3 godine zna šta je tablet, mobilni telefon i ne može zaspati bez uspavanke sa YouTube-a. Meni se to ne sviđa.
3. TV PROGRAM – Zar nije dovoljno da kažem Tom & Jerry? Svi smo prošli kroz fazu kad je nespretni mačak bio Tomi. Dječijih emisija i programa bilo je češće nego danas. Ne sjećam se da sam u posljednje vrijeme naletjela na bilo kakvu emisiju koja je namijenjena isključivo dječjem uzrastu. Žalosno je što danas u udarne termine puštaju kojekakve reality emisije, iz kojih djeca naivno usvajaju svaku izrečenu glupost ili izopačeno ponašanje.
4. DISKMEN, MP3 – Sjećam se da sam za jedan rođendan dobila diskmen. Wow kakvo je to oduševljenje bilo. Nema veze što je glomazan. Ne sjećam se baš koji CD-ovi su se vrtili u njemu, tu stavku nemam baš memorisanu u glavi. Ali već repertoara na MP3 playeru se sjećam. Imala sam čak dva ta gedžeta. Ovaj koji mi je bio draži sam nekom nevoljom izgubila. I na njemu je bila moja omiljena plejlista. Tu su bili hitovi Balaševića (kojeg sam u tom periodu obožavala), Bijelog Dugmeta, Azre, RHCP-a, Gunsa itd. Iako je od toga prošlo tek 10-tak godina, sumnjam da se danas nalaze u rukama djece, jer pametni telefoni zamjenjuju gotovo svaki prijašnji namjenski uređaj.
5. A KO SI TI? – E ovo mi je već interesantniji dio odrastanja. Pubertet, pa prvi telefoni, pa zaljubljivanja, cimanja/trzanja, SMS-ovi i ponekad prečesto dopunjavanje računa, jer ipak SMS je 0,11KM. Neko te cimne par puta, a ti ne znaš ko je (možda čak i znaš ali se praviš), pa šalješ poruku u fazonu „A ko si ti?“ ili „Ko si sad, pa ti?“ jer ti prva verzija izgleda nekako prekratko i glupo. Ako je to ON, baš onaj koji ti se sviđa, dopisivanja se znaju odvući i u sate i u dane. A ako kojim slučajem nije, sva komunikacija se završava s gore napisanim kratkim pitanjem. Danas i nema više te čari dopisivanja, pa iščekivanja poruka. I onda ono poznato „Nemoj mu odmah odgovoriti, nek misli da nešto radiš, da ti nije toliko bitan. Nek malo čeka, bolje je.“ Danas je sve to nekako instant.

Ima sigurno još pregršt stvari i situacija koje su danas strane, zapostavljene ili demode, ali ovo su neke koje su meni trenutno pale na pamet. Ako se vi sjećate nekih koje nisam navela, budite toliko slobodni i podijelite ih sa mnom. Biće mi drago. 

Gledam neke slike na Instagramu, pa mi zapade za oko jedan momak. Fin, sladak, ali… Ima preko ramena obješenu onu mušku malu torbicu. Evo trudim se shvatiti svrhu te torbice, ali slabo ide.
Razumijem kad je nose srednjoškolci na ekskurzijama. Ajde shvatiću i kad si stariji gospodin pa si u poslu, papiri i to. Ili možda si na putovanju nekom, pa treba nositi dokumente sa sobom.
Samo ne mogu shvatiti da se ta torbica mora nositi u šetnju, u izlazak ili bilo gdje drugo osim u prva tri navedena primjera.
Ok, ok… Evo shvatam da je nosiš ako u njoj pored telefona, novčanika i ključeva imaš i sjaj za usne, kutijicu sa ulošcima, ogledalce, pincetu, kremu za ruke, parfem itd.
Zar ne možete te stvari ubaciti u džepove (mislim samo na novčanik, telefon i ključeve)?
A da, ne možete.
Počeli ste nositi toliko uske hlače, da vam jedva stane i to što stane u njih.

Ma dajte molim vas, evo apelujem da se te torbice ukinu. To je totalni turn off. S time izgledate kao da ste najveće seljačine, ma koliko god bili fini i ulickani.

E da, ovo nije bacanje hejta i omalovažavanje. Ovo je samo konstruktivna kritika i savjet. Onako sestrinski. Manite se tih torbica.