pesindzerstgla

Razmišljajući o postupcima s druge strane ogledala u koje sam neprestano gledala i vidjela samo sebe, shvatila sam upravo to. Neprestano sam gledala u ogledalo vidjevši samo sebe. Gledajući horor koji nisam smjela pregledati sama, razmišljala sam o stvarima koje nas dovode do postupaka koje radimo, razmišljala sam o onome što nosimo svi u sebi. Demone. Šta su zapravo demoni? Kao neki apstraktan pojam, odmah nas pretvara u skeptike i radije bismo začepili uši na takve stvari, nego prihvatili to da postoji nešto jače od nas, mudrije od nas, rekla bih. A i nisam daleko od prave istine, jer jeste mudriji onaj koji može da te uvjeri kako su tvoje odluke pogrešne. Odluke koje donosimo su zapravo proporcija zla, dobra, štete po nekoga, štete po nas, izbor pridruživanja glasiću koji nas zove sebi, ili okretanje na svoju stranu, biranje vlastitog puta skrojenog samo prema tome koliko je ispravan. A ispravan je čim osjećamo da je naš. A naš je ako nema prizvuka ‘to-nisam-ja’. ‘To-nisam-ja’ se obično ne pojavi odmah, već se na početku čak čini kao dobar potez, hrani nas nekom čudnom energijom, daje nam samopouzdanje, snagu. Međutim, ta snaga i samopouzdanje i sjaj neke nove osobe kojom postajemo iščezne nakon nekog vremena ostavljajući osjećaj praznine i potrage za samim sobom, iznova i iznova. Ja to nazivam pretvaranjem. Ali nemojmo to pretvaranje olako shvatiti. Ljudi su obično nejaki, krhki i odustaju pred prvom preprekom bojeći se neuspjeha. Radije bi da im čitav život neko šapuće kako da postupaju, a da se osjećaju jakima, poželjnima, nego da idu držeći se onoga što sami misle da jeste i da u tom trenutku osjete šta je to biti čovjek. Biti čovjek je bojati se, pasti pred iskušenjima, ali se dići i ne nasjesti više na ista. Biti čovjek je suosjećati, pružiti ruku onome ko je nije tražio, a potrebna mu je više od bilo čega. Biti čovjek je imati potrebe, ali ne dozvoliti da potrebe ovladaju nama kao nešto primarno čime se treba voditi. Biti čovjek je voljeti, iako ljubav nije tražena. A šta je to ljubav? Ljubav ljudi olako shvataju. Misle da je to stvarčica koju nam prikazuju na televizijama kao nešto savršeno, udaljeno, nešto nedodirljivo, samo je osjetiš kad vidiš hepi ending. Ali, to bi značilo da je apstraktna, što nije ni u kom slučaju. Drugi, pak, misle da je to puka fizička privlačnost, zadovoljavanje potreba, osjećanje strasti, utaživanje žeđi koja nam kola venama, koja nas tjera da osjetimo sebe u drugome. Tjelesno i osjećanje sebe u drugome može biti povezano, ali te poveznice znače da postoji nešto više, a ne da su to sinonimi. Dakle, ljubav nije ni materijalizirana. A šta je onda? To je isto kao da smo postavili pitanje šta smo mi? Postojimo kao otjelovljenje, ali u sebi osjećamo prisutnost žive tvari! Svaki put kad to izgovorim, sve više i više sam sigurna u to kako jako značenje imaju te riječi. Isto je sa ljubavlju. Ako je osjetiš, to znači da si je prepoznao u drugoj osobi, u suncu, u nebu, u zvijezdama, mjesecu. Koliko puta sam se probudila noću i osjetila kako me mjesec miluje, dajući bezuvjetnu ljubav. Koliko puta sam bila presretna zbog toga što je sunčan dan, sunce nam daje bezuvjetnu ljubav. Sva priroda koja nas okružuje dokaz je ljubavi, pa ko smo onda mi da se usudimo da kažemo da ljubav ne postoji? Kako se usuđujemo, mi, sićušna stvorenja od milijun sićušnih stvorenja, na kugli od milijun kugli, u svemiru od milijun svemira… Bojiš se reći nekome kako osjećaš nešto, bojiš se priznati nekome da si čovjek tako što pokazuješ djelić sebe, krhak si, čovječe… I jedan dan se probudiš i shvatiš da je to što nosiš u sebi preveliki teret za tebe, ti nisi stvoren da budeš sebičan. Nisi stvoren da ono što ti je dato bude samo tvoje. Stvoren si da dijeliš, stvoren si da kazuješ, stvoren si da prenosiš, stvoren si da voliš. Zato se bori sa svojim demonima koji ne daju ljubavi da izađe na površinu, koji djeluju kao droga dajući ti lažni osjećaj snage, njihove volje kao nešto tvoje. Štite te prikazujući te drugima kao nešto jako, ali samo ti znaš da si zapravo slab. Ali, slab si samo dok ne nađeš izvor onoga što čini tebe kao čovjeka. Dobro u nama, ili barem želja za istim. Zar to nije smisao svega… Naći smisao sebi. Uvijek sam mislila da je besmisleno naći nekoga ko te voli, sve dok si ti jedna prazna olupina nesposobna da se otvori za isto. Ali, naći nekoga kome poželiš reći sve, a da taj neko nije ni pitao, koga poželiš zaštiti od svega onoga što se boji, vidjevši samo u njegovom pogledu iskru onoga što prepoznaješ kao sebe, svoj strah, svoju ranu; kome poželiš pokazati sve strane sebe, moleći se da ostane tu, tjerajući ga od sebe, preklinjući za prepoznavanje  toga kao vapaj koji ga doziva da ostane, nekoga ko nije tražio, a ipak poželiš da mu daš sve, sve što imaš, želeći da on bude na trenutak sretan kao ti zbog njega, zahvaljujući mu za taj osjećaj, naći ga u procesu pronalaženja sebe i shvatiti. Shvatiti. Voljeti.

Pazi nove godine, kako se ušunjala u svijet, nekako neprimjetno i brzo, brže nego bilo koja dosad.  Ovaj put me nije uhvatila samu, kao što je to bio slučaj sa prethodnom. Prošle godine, 31. 12. nisam htjela ostati kući, pa sam izašla i trebala kao biti u nekom klubu. Gužva ispred je bila enormna, čekale smo možda pola sata na ulazu. I onog trenutka kad smo trebale ući, gledala sam u njihove face, već pijane i spremne na stvari na koje ja još nisam bila, shvatila sam da ću biti sama. Okrenula se i otišla kući. Trolejbus je išao brže nego ikad, kao da se magično pretvorio u neki ekspresni voz i opet, posredstvom magije, stigla sam kući u 11:57. Nikad u životu nisam bila sretnija. Bila sam sama, ali u boljoj sama-varijanti, jer bi gora bila da sam sama u društvu – najgori osjećaj na svijetu. Kao što rekoh, ovaj put me nije uhvatila samu. Süßigkeit e(sa akcentom)tait avec moi. Kružila je brzina, oni su je uzimali, svi osim Süßigkeita. To znači nešto, jel’ da? Jel’ da? Bila sam tako sretna, dijelom jer je bio tu sve vrijeme, a većim dijelom jer ih je treba razvaljivala sve u remiju haaaaaaa! A onda nekad oko 5 ujutro, osjećam da slabim, slabim u smislu da se vraća ona stara, glupa, djetinjasta, fina ja koju su svi zajebavali i ismijavali kad su stigli, koju su svi milijun puta povrijedili misleći da je prejaka da bi takvo što doprlo do nje, popustila sam i plakala kao malo dijete. Nisam si mogla pomoći. Plakala sam još više (i sad plačem, užas, pizda whaaat). Mislila sam da sam od početka prema njemu bila iskrena, rekavši mu da mi se stvarno sviđa i da ne želim da mi bude samo jedan od mnogih. Međutim, jedino prema njemu nisam bila iskrena, jer sam se instantno pretvorila u neku drolju kojoj je svejedno ko će joj ući u gaće i imati je, dokle god nema dio nje, to nisam ja. Sad kad razmišljam o tome šta sam zapravo ja, zbunjena sam totalno, zato što sam možda jako jednostavna u biti, a želim biti komplikovana i želim imati neke scene u životu kao scene iz mojih omiljenih filmova, proživjeti ulogu omiljenih uloga, ali to nije život! To je iluzija, to je ludilo. I ne znam koliko genijalnom me čini isto. A on kao oličenje nekog dječaka o kojem sam oduvijek maštala, nije zaslužio djevojku kao takvu. Vidio je on kakva sam ja zapravo, ali je vidio samo djelić. Djelić onoga što sam davno nekad sakrila, bojeći se još više boli i takvih postojanja na svijetu, najvrijednijih, onoga što čini ljude posebnima. Samim tim, ja sam postala neposebna. Samo jedna u masi koja je možda drugačija po boji očiju. Ali ne želim više to. Želim staru ja sa ovim razmišljanjem. Želim da se vratim godinu dana unazad na 23.01. i ne uradim to što sam uradila, ne uništim sebe i ne razmišljam o muškarcima kao svinjama, kao mašinama na osnovu jednog primjerka kao takvog, da ne uradim onaj pokret podizanja glave uvis, zaleđenog pogleda i šaptanja nečega samoj sebi (nijedan nikad neće ništa značiti). Znate, svi smo mi u krivu. Seks zapravo nije bitan ni muškarcima ni ženama, seks je bitan nastavku, uvijek označava prelazak, doprinos. Međutim, to nije primarno glavna stvar. Ali, ne znam koliko sam sebe izgubila. Ne znam koliko sebe mogu uspjeti vratiti i ne znam koliko mene bi on prepoznao u meni, u predstavi o meni, koliko je spreman da vidi, a da ne bude zaslijepljen jednom glupom stvarčicom, jer ja nisam zaslijepljena. Vidim sve gut u njemu i sve što krije i sve što ne želi da iko vidi. I jer sam odlučila napokon odbaciti sve ove uloge u koje sam se uštelila, nastale kao proizvod odbrane na različite napade, i biti ja. Ja u mom stvarnom obliku, ona koja je omiljena mamama, sestrama, učiteljicama, kao oličenje nečega vrijednog na bezvrijednom svijetu. Možda nevinost, čistoća i dobro ipak nisu uništeni dimom, vinom, bludom. Možda su samo isprljani. Možda će početak ove godine označiti renesansu mene same. Isto kao što renesansa u francuskoj književnosti nije označavala rođenje nečega novog, nego povratak na staro, ono što je bilo dobro, obnavljajući ga i dajući mu novi sjaj, ja od ovog dana sam spremna dati sebe, jer tek sad osjećam šta sam. I jako mi se sviđa, jer je to zapravo ono što ja prepoznajem u ljudima i na osnovu čega mi se sviđaju, a takvih nema puno. Limited edition, stoga to mora značiti nešto jako posebno i zato ne smijem dopustiti da to samo tako iščezne, jer sam na trenutak pala. Možda je trenutak trajao duže od trenutka, ali trajanje nije bitno, doklegod je proporcija trajanja i odluke u korist kvaliteta. Možda, možda, možda. Možda ja mogu nekome biti dobra onakva kakva sam bila prije, možda cijeli život samo o tome sanjam. Možda je sve moguće ispraviti. Možda.

P.S. Sretna Nova godina 🙂

Kao što je već poznata moja podjela muškaraca prema njihovom (ne)mirisu, u sljedećem tekstu se može očitati moja podjela muškaraca prema čemu? Ljubljenju. Jes. Prvi poljubac – bajkovito, slatko, nevino, predivno, bez obzira u kojem životnom razdoblju ste doživjeli isti. Valjda je za sve ljude tako. Za mene, naravno, nije bilo. Moj prvi poljubac – jebena noćna mora. Prvi problem koji je doveo do toga da liči na noćnu moru u kojoj me lik đavola iz filma „Mi nismo anđeli“ hvata za glavu i počne žvaljiti je bio taj da mi se frajer uopće nije sviđao. Imala sam nekih trinaestak godina, šta ja znam, ali sve moje drugarice su dotad već uveliko imale momke i radile sve i svašta, mislila sam da sam ja zaostala, kao i uvijek, pa sam ponekad tu i tamo ćušnula priču o nekom momku kojeg sam upoznala negdje, poklonio mi medu, poljubio me, bilo je jako slatko, ustvari sam te mede vadila iz svoje kolekcije meda koje sam imala čitav život (mislim, čak, da sam se tada još uvijek igrala s barbikama), iz čega je proizilazio samo tip momka kojeg ne želim nikad imati. Frajer koji mi se uopće nije sviđao je bio mnooogo visok i nesladak (smijem reći nesladak, šta je). Živio je u mojoj ulici i često smo se kao djeca znali igrati nekih gluposti i laskalo mi je to što sam mu se sviđala, kao i njegovom drugu (drug je živio haustor prekoputa mog i stalno smo se gledali na prozorima, ali sam ga samo zavlačila, jer sam ja ajskoldbič hooohooo), ali definitivno nisam htjela da mi on bude momak. Ali u to vrijeme sam bila jedna, recimo daska, budući da su sve moje drugarice bile kajmačarski razvijene, i ne naročito lijepa, pa sam htjela neko novo iskustvo. Ali nisam se nadala onomu što je uslijedilo. Bio je neki fazon, kao, ajde, pokupite se vas dvoje (zezali smo se i on me je nosio na leđima, ali ništa romantično pobogu) na šta je on oduševljeno reagovao, a moja faca kao pa-eh-šta-ja-znam-pa-može (koja glupača mala, nevjerovatno). I tako smo obišli krug oko jedne zgrade i smorio me je pričom o svojim bivšim ozbiljnim vezama, iako je i on imao jebenih trinaest godina i sjeli smo na neki trotoar, nešto. Mislim da sam ja većinu tog vremena šutjela i da bi prekinuo tu šutnju koju je shvatio kao moju stidljivost, preuzeo je inicijativu i poljubio me. Ili, bolje reći – PROGUTAO ME. Usta su mu bila ogromna i otvorena, spremna da me napadnu, a moje malene usne su ostale zatvorene, pa sam po njima osjetila kruženje nečega ljigavog. Njegovog ljigavog, velikog jezika, fuj. I ne sjećam se tačno šta je bilo poslije toga, ali znam da me je dugo blamirao i pričao kako se ne znam ljubiti. Dakle – prvi tip muškarca – oni koji progutaju curu i rade sve na svoju inicijaciju, ne gledajući ni da li je spremna i mlate jezikom ko ludi. Ovaj tip nikako ne želite biti, nijedan frajer na svijetu ne bi smio to biti. Upamtite! Dalje, frajer koji te ljubi nježno, usnicama, nakon čega (recimo da nemam više trinaestak godina) očekuješ malo akcije, prvi korak mu je dobar, ali on ti ne daje više ništa. Onda ja bezuspješno pokušavam da mu uvalim jezik, ali ne prima. Šta ja znam koji je njemu kurac. Ni to kurcu ne valja, osim ako sam do ušiju zaljubljena u njega, onda ga pokušavam namamiti to the dark side, mislim da sam to radila jednom momku, jesam. Dakle, prvi korak dobar, drugi failed. Nije pravi. Dalje, frajer koji djeluje strastveno, u kafiću te prisloni uz zid i poljubi te na silu (tada je to bilo simpatično, šta je) i onda se i on ljubi ko pičkica neka. Ne valja ni to. Onda poljubiš francuza i shvatiš zašto se zove french kiss. Ah, predivno. Mjera u svemu – ne previše jezika, ne previše pičkasto, senzualno, ali frajer je bio dosadan (da, rekla sam da je francuz dosadan). Dalje, frajer koji koristi jezik i usne u pravoj mjeri, odlično se ljubi, ali nakon nekog vremena shvatiš da je to mehanički s njegove strane i ne želiš, jednostavno ne želiš, ljubiti robota. I na kraju, creme de la creme – frajer koji ti se toliko svidi da danima ne jedeš i razmišljaš samo o njemu, iako si ga vidjela tek jednom i taj jedan put te je pitao „Hoćeš šat?“ a ja k’o glupača najmutavija na svijetu se sjebala i gledam u njega samo (opet filmski trenutak) i najmutavije što sam mogla odgovaram „N-n-n-neću“. Damn it, glupačo. Kasnije mi je rekao da me je namjeravao poljubiti taj put, kakav womanizer. I poslije ga viđaš stalno i svaki put kad ga dotakneš sasvim slučajno, poželiš da ga pojebeš nasred ulice, doslovno. I nekako, ispadneš sretnica u smislu da mu se sviđaš, ne znam ni ja kako ni zašto sam mu se svidjela. On te poljubi, prisloni usne uz tvoje, gricne te, a ti shvatiš da si isti taj poljubac sanjala prethodne večeri (weirdoooo). Jezik u najtačnijem mogućem trenutku, najnježnije na svijetu, da se sva izgubiš i nastaviš se tri sata ljubiti s njim u klubu (bila sam napisala diskoteka, ali je još gluplje, od dva zla biraj manje). Dakle, miriše na slatkiše, bedić koji se ljubi najbolje na svijetu, u najusklađenijem mogućem ritmu s tobom, najzanimljiviji i najčudniji u isto vrijeme. Tako sam zaljubljena u njega. Poenta (sorry) je da se ne ljubite (frajeri) predodređeno, nego onako kako osjećate. Ako bismo tako radili inače više stvari, sve bi bilo puno bolje.

Ja sad pričam sama sa sobom. Apsolutno je najbolji način izražavanja, a i niko ne može reći da se našao uvrijeđenim. Sad jedna ja govori drugoj ja: „Znaš li osjećaj koji je ekstrem svih osjećaja? Govorim o ekstremima svake zasebne vrste osjećaja. Recimo da sam danas doživjela pet hiljada ekstrema različitih vrsta osjećaja u vremenskom periodu od 8 minuta. Voljela bih da sam imala pored sebe neku genijalnu napravu iz 2050. koja može da uslika unutrašnja osjećanja. Te slike bi živjele same za sebe, kunem ti se, imale bi dušu. Uvijek sam govorila da nakon vrhunca slijedi kraj i stojim iza toga, jer koje god životno iskustvo posmatraš, sve se zasniva na principu početka, vrhunca i kraja. Pišeš jebeni esej u srednjoj školi i uvijek ti govore da mora imati određenu formu (i zašto je sve unaprijed određeno?) početak, razrada teme i zaključak. Rodiš se, živiš, umreš. Čak i orgazam može nečemu da te poduči. Vrhunac prethodi kraju. Nakon tog nekog blaženog osjećaja imaš samo prazninu. Ne govorim sad o seksu bez emocija, ne uzimam uopće seks kao primjer, nego orgazam, jer je orgazam dio nečega većeg, spiritualnog, a sam čin seksa ovozemaljski. Prva stvar koju sam doživjela bila je osjećaj blaženosti (sad ti to shvati kako hoćeš) kad sam pjevala ciganske pjesme iz španskih sapunica, svojim seksi glasom kojem je zadatak da uspava nekoga (DŽIGLIPAF), i on je stvarno zaspao. Onako, grleći me, naslonjene glave na moje (khm, mogu-se-pohvalit-njima) grudi, k’o mali dječak s osmijehom na kretenskoj faci. Ne znam ni kako sam se osjećala. Kao neko malo klupko vune haha. Htjela sam ostati tu i ne narušiti taj trenutak, ali sam stvarno, stvarno, stvarno, najstvarnije morala piškiti. Kad sam se vratila, naravno, morala sam čeprkati i iskoristiti priliku dok on spava da bih saznala stvari o njemu koje on ne želi da ja vidim. Mislim, on je vidio mene kako se glupiram i plešem na sevdalinku k’o da je tehno mix, zašto ja ne bih mogla vidjeti njegove perverzije. I ono što sam vidjela me je dovelo do drugog ekstrema. Kad je sve što se stvorilo u meni kao proizvod nečega što osjećam prema njemu prsnulo. Tad sam se i ja slomila. Bukvalno sam gledala sebe kako se raspadam u komadiće, pokušavajući da se ošamarim kad sam mogla ponovo nekome dati priliku da mi se uvuče pod kožu. Ali bilo je neočekivano, iznenadno. Naravno da nisam mislila da znam sve što sam trebala znati, ali nije ni da me je nešto pretjerano zanimalo. Prvi put sam ga za bivšu djevojku pitala tek neki dan, i to jer je bila usputna tema, više sam obraćala pažnju na njegovo ponašanje prema meni i to što mi je rekao da mu moj poljubac u obraz stvara osjećaj kao kad baciš kamenčić u vodu i stvaraju se krugovi. Ali sam shvatila da je sve moje dosadašnje razmišljanje bilo pogrešno. Ovom kraju vrhunac-prethodnik je bilo moje prepuštanje njemu. I jeste zastrašujuće pomalo, ali je predivan osjećaj, jer ja i dalje smatram da je bit u tome da nađeš nekoga koga ti možeš voljeti, što je puno teže i rjeđe nego nekoga ko će tebe voljeti. Uvijek su me nervirali momci koji me vole, ne možeš mi to raditi, ne pretvaraj se u pičkicu, budi muškarac! Prepuštanje u smislu da sam napokon pustila zidove da padnu, da sam mu dopustila da mi priđe i vidi moje osjećaje, da sam rekla ovaj momak je stvarno poseban. I jeste poseban, neću apsolutno ničim pokušati osporiti tu činjenicu. Dopustila sam sebi da budem nježna prema njemu, da vidi sve moje malene nesavršenosti i to kako sam čudna. Da proba jelo za koje sam se baš namučila odmrzavajući špinat i isprljala šporet i cijelu kuhinju. Dopustila sam mu da me drži za ruku, što je vrh vrhova vrhcatih, ne znam šta bih ti više mogla reći, a da stvoriš vjerodostojnu predstavu u glavi ovoga što ti pokušavam dočarati. Mada me još uvijek drži uloga one djevojka koja hladno može odbiti sve ponude i umiljavanja i osjećanja. Ona (ja5) mu je na pitanje kako-ćemo-dalje odgovorila najjednostavnije što je mogla – nikako. I nije da mu je bilo svejedno, ali šta me briga. Eš nikada ne bi dao pikačua za rajčua, bez obzira koliko je rajču više rajču od pikačua koji treba evoluirati u rajčua, a on mene dade za šta? Kažem ti – raspala sam se na komadiće jebene, ali još uvijek ne osjećam posljedice toga, nisam ujebana, niti razmišljam o tome kako ćemo se ponovo ljubakati i igrati. Možda je ovo sve dosad bilo previše za mene. Možda ja ni nisam stvorena da imam nešto lijepo u životu, a da to nije uspomena. Možda upravo serem. Mislim, doslovno, na šolji sam. Možda je vrhunac moje romantike i mogao samo biti : „Mrzim te“ i „Mahanje sa šolje“. Ne znam.. Ne mogu razmišljati. Ova bol me razdire. Možda bih trebala jesti više hrane koja je bogata vlaknima. Definitivno.“ Rekoh ja drugoj ja i upade treća ja. „Ja ne znam ni o čemu se radi ovdje, uputite me.“ I eto, sad se sve tri smijemo i mislimo na to u kojem fazonu će mi biti kosa sutra. Yep, THAT’s me.
Edit: I da, kaže on meni: „Pa, hoćeš me barem saslušati?“ Kažem ja da nemam šta slušati. „Pa ja, ti si sve sama sebi objasnila.“ Nisam ja debilu, vidiš koliko nas ima. Hahahahaha. Slatkica.
Edit 2: „To je čisto onako da imam o čemu razmišljati kad ne mogu da spavam. Simple as that.“ IDIOT

Želim da pišem o jednoj djevojci (pusti me da pišem šta hoću, šta me peglaš). Da pričam nekome o jednoj djevojci čiju priču ispričanu od strane mene ne bi niko bolje razumio od same mene. Logično, jer sam genijalna he he. Recimo Džej. Džej je jedna djevojka najčudnije prirode na svijetu, a u isto vrijeme najjednostavnije moguće. Uvijek se kaže da su najljepše stvari najjednostavnije, međutim, najjednostavnije u smislu da su samim svojim postojanjem najjednostavnije, ali su umotane u niz nekih predstava i recimo iskustava kojima je ograđena sama jednostavnost (you get me bro?). Njena osjećanja su čista, toliko jednostavna da poželim da ih ekstraktiram i hermetički zatvorim ne dajući ljudima da ih dotaknu, a izgleda tako ravnodušno i grubo, kao neko ko čitav svoj život posvećuje izučavanju kultnih obreda, rekli bi glupi ljudi, ali je nevjerovatno lijepa. Predivna. Zrači seksipilom. Šta ja znam, no homo, ali znam da imaginarni muškarac ja sviđa ovu djevojku he he.  Čim sam ušla u malo dublju priču sa njom – malo dublja priča je bila prepričavanje jedne televizijske emisije koja je mene zabavljala po cijeli dan, budući da u to vrijeme nisam imala društveni život, shvatila sam da zna razumjeti. Smijala se mom humoru za kojeg su ljudi dotad mislili da je oličenje mutacija ovozemaljskih gena, nešto. Ona je shvatila. Ali nije me to nešto naročito tangiralo, s obzirom da sam skroz sporokontajuća. Malo pomalo, shvatila je i to da najviše poželim zaplakati onda kad svi misle da sam ajskoldbič, da sam ustvari izuzetno pametna (recimo da su ovo njene riječi, pa ne bih za sebe govorila da sam pametna, hehe, nema smisla hehe hehe hehe, a pogotovo ne genijalna heheeeee) onda kad im serviram predstavu o tome da sam maloumna, naivna glupača, samo zato jer mi se ne da raspravljati s njima kad vidim da njihove okice već imaju usađenu viziju u glavi o tome šta je zapravo istina, a pojma nemaju. Drugim riječima, malo pomalo je shvatila sve. Upoznala je mene, što je prava rijetkost. Shvatila je u kojem smjeru ide moja zloba i do koje mjere puštam ljudima da me upoznaju. Ali, ona vidi ljude kao ono što oni zaista jesu, upoznaje njihovu srž, jer ne gleda na to šta oni serviraju publici. Postoji osoba na svijetu koja me razumije bez dodatnog objašnjavanja (jupijeeeej). Mogla bih pričati do sutra o njoj i njenoj osobnosti, ali bi to sve na neki način bila izdaja, izdaja nečega svetog (ne pretjerujem!), tako da ću radije njoj pričati o tome kakvom je vidim, a vama ostavljam mašti na volju. Glupa procjena. Mrzim procjene. Mrzim to što ljudi očajnički žele moći nekome pokazati mini me, a da mu mini me bude jednako zanimljiva kao i njima. Mrzim što sam jako ranjiva i što su ustvari svi ljudi ranjivi. Male bebe koje se kriju ispod mnogo slojeva propalih pokušaja pokazivanja sebe drugima. Eto odgovora na pitanje zašto-je-naslov-failed-ako-je-zapravo-tema-neka-cura. He he.

Tolerancijo, dođi mi, prizivam te. Pomozi mi da ne skrenem s puta nenadjebive smirenosti dok čitam prethodno napisane postove i trudim se da ne prsnem od smijeha, a u isto vrijeme čuvam u rezervi deku pored sebe kako bih se mogla pokriti po glavi za slučaj da naiđem na nešto mnogo gluplje. ON? Ha-ha, mogu vam reći da mi je trebalo dosta vremena da shvatim ko je zapravo ON, a pridavala sam mu tobože toliki značaj. Da krenemo nekim hronološkim slijedom. Možda bi upravo ta bila najprihvatljivija ideja od svih koje trenutno imam u glavi. Godina dana baš i nije mali vremenski period. Mnogo toga se izdešavalo (slatko i slano bleeee), ono, život me lupio smrdljivim stopalom u facu (stopala su jedino nešto na ljudskom tijelu što mrzim.. na privlačnim ljudskim tijelima, ne mislim na jebene hobite) koliko god to zvučalo polupaćenički. Istovremeno, mazi me još uvijek i štipka i pipka i svašta nešto. Mogu samo najsinsirlije reći da je ovo najljepša godina u mom najobičnijem, nimalo čudnom životu i to da šta god da osjećate, bilo to razdiruće bolno, ugodno, ili smrdljivo (ne znam koji kurac stalno govorim smrdljivo!), prigrlite sa najvećom mogućom zahvalnošću, jer je to jedino realno što imamo/doživljavamo, jedini jebeni dokaz postojanja. Sentio, ergo sum!

Po mirisu, na svijetu postoji nekoliko vrsta muškaraca: oni koji svoj autentični muški vonj (okej, ovo je i meni presmiješno) prikrivaju litrima parfema, ali ustvari smrde ispod svega toga (mrsko im je voditi računa o sebi, ali ipak vole osjećaj samopouzdanja zbog komplimenata na parfem); oni koji su uvijek svježeg, lenorastog mirisa (najvjerovatnije mamin posao, sinu sve mora biti čisto i mirisno, ili je jednostavno lik odlučio da bude neko kome se možeš obratiti bez osjećaja neugode); oni koji smrde bez ikakvog truda da to uopće prikriju (njihov razlog još uvijek nisam otkrila, moguće da su previše ravnodušni, ili šta ja znam, ne vole hemikalije); oni koji imaju predivan parfem (oni su skroz okej) i oni čiji se parfem isprva ne osjeti, nego moraš da mu priđeš, nakon čega shvatiš da miriše na slatkiše, prije čega osjetiš miris duhana (mmm). Na osnovu toga bih za svakog pojedinačno mogla pet sati govoriti o karakteristikama i nekim mojim pretpostavkama. No, meni su najdraži ovi zadnji, jer ispadne da su najzanimljivije ličnosti sa pogledom koji ti radi „jfaihfauidfdjsafhufhda“ stvar i potvrde svaku moju pretpostavku o njegovom tipu muškarca, ali ne i o njemu samom. Prije sedmicu ili dvije, u tramvaju sam srela jednog takvog kendi lika koji je bio nešto nevjerovatno. Crn, prodorne zelene oči, onako  sav je dark i šta ja znam. Okrenem se prema njemu i dignem pogled (ne mogu se pohvaliti visinom), on se smješka, gleda u mene i pjeva. Isprva počinjem misliti da sam utripovala, pa se začuđena okrećem oko sebe da vidim da li je iko primjetio to isto. Vraćam pogled i tu je filmski trenutak. Sve okolo njega je mračno. Ne vidim ništa, niti mogu da čujem ikoga, samo njega i apsolutno sam hipnotizirana time kako sporo pomiče usne i naglašava svaku riječ (can’t you see, sometimes your words just hypnotize me). Da nisam bila svjesna toga da sam u tramvaju i da je tu milion ljudi koji bi pomislili da sam luđakinja, kunem se da bih vrištala na sav glas da sam se zaljubila i da želim da me vodi kući. Sljedeće je bilo to da mi se obratio i rekao nešto glupo, što nisam shvatila, jer su mu sve riječi bile spetljane. Onda momak s kojim je on razgovarao prethodnih pet minuta zove moje ime, ja ga gledam jako čudno, pokušavajući da dešifrujem da li se to stvarno desilo (drago mi je što nije vidio taj pogled). Okrenem se nakon 3 sekunde, a možda je to bilo desetak minuta (zaklela bih se da su sekunde u pitanju) i njega nema. Toliko sam se razočarala, ozbiljno. Rečeno mi je da je stvarno pjevao i bio jako friki, ali i da su ljudi brbljali, nije tu bilo nikakvog mraka, niti zaustavljenih trenutaka. Predstava je bila samo za mene. Moji tripovi su nekad tako dobri, budite ljubomorni svi!

Šta sad, očigledno je da sam cura, a? Ali, ne znam do koje mjere regularna cura. Libido mi je konstantno highest possible. Više mi prija imati muškarce za prijatelje (nije povezano sa libidom, majke mi) , jer s njima mogu voditi neke intelektualne razgovore i prepucavanja nakon kojih nema tenzija, što mi je jako drago. Ne bih htjela da neko zbog mene plače i osjeća se manje vrijednim, primaju sve k srcu. Mada nisu svi muškarci za takvu vrstu druženja, naravno. Tu je i nekolicina glupljih koji ne razumiju o čemu ja pričam, pa blenu u moju facu nekako blentavo i mutavo da mi ga bude žao. A i nekolicina njih koji zaslužuju jednu šamarčinu za količinu gluposti koja ispada iz njihovih usta, a ja vidim kako ispada, doslovno. Hop, dvije, tri, pet. Mada su mi općenito morbidne stvari smiješne, i moji maleni tripovi, ne vjerujem da se mogu nasmijati na nečije glupe šale. Dalje, neregularna u smislu da izgledam slatkasto skroz (da, kažem to za sebe), na osnovu čega biste donosili zaključke suprotne od onoga kakva zapravo jesam. Najveći gušt – zapalit stvarčicu i odlutati povremeno i slatkiši, o kakva sam ja šećer osoba. Povremeno je relativan, individualan pojam. Nekad je to svaki drugi dan, ili može u pitanju da bude broj puta na dan. Na meni nema apsolutno ništa posebno. Nisam lijepa. Moje lice je neproporcionalno, sa nekakvim čudnim očima nedefinisane boje jantara (nekad i klasične smeđe) i usnama kakve imaju porculanske lutkice (ali neproporcionalne, frljave). Dakle, ništa posebno na prvi pogled. Ali kad se zjenice šire i pritisak raste, moje razmišljanje tada nije ograničeno. Kada ne bih zaboravljala svake tri sekunde o čemu sam pričala prethodnih tri, kunem se da bih izmislila nešto revolucionarno. Jako volim ples, odnosno izražavanje emocija na taj način, jer bih inače bila mentalno zaostala, sa svom energijom koju ne bih znala kako da izbacim iz sebe, svim negativnim mislima i glupostima koje mi se vrzmaju po glavi. Dalje, brzo mi dosade ljudi u mom okruženju, pa se samo maknem od njih i nikad mi neće biti žao poslati ih u tri lijepe. Volim pričati sa ljudima koji imaju nešto neuobičajeno za reći, ili nemaju ništa, volim šutiti sa ljudima. Često znam leći na klupu i gledati ih kako hodaju u ritmu. Ozbiljno, postoji ritam, ali samo kad ste okrenuti glavom prema dolje. Nebo postaje tlo, ali ga niko ne može dotaći, već svi hodaju po asvaltiranom nebu sa pokojom zasađenom biljčicom ili drvetom. Presmiješno je kada neko padne, jer je to takav skladan ritam, da ne biste povjerovali. Mnogo, mnogo volim čitati, često knjige koje ni sama ne razumijem, pa ih danima analiziram, dok ne shvatim poentu, najvjerovatnije različitu od one kakva ta poenta zaista jeste, ali moja je, šta sad. I kao većina cura, opsjednuta sam cipelicama, parfemima i šminkom.  Prag tolerancije mi je relativno nizak, pa se iznerviram zbog najmanje bitnih stvari koje me ne bi trebale tangirati, ali eto, ubijaju u pojam, kao što je ormarić kojeg ne mogu otključati, iako sam ga prethodnih dana svaki put jednostavno otključavala i zaključavala, ili kada se pola sata mučim tražeći ključ u torbi, da bih otključala ulazna vrata haustora i na kraju shvatim da su otvorena. Koji mi je kurac s bravama i ključevima? Trenutno sam jako iznervirana, jer mi je dan krenuo suprotno od onoga kakvim je trebao ići. Bljak. Inače mrzim ljudima kljucati po mozgu o nekim stvarima o kojima bih mogla razglabati šesnaest sati, prosipati nebuloze i pričati gluposti koje nikome nisu vrijedne spomena, tako da ćete vi biti ti koji će ispaštati u tom pogledu, ili nećete, svejedno je skroz.

Upravo drkam svoj imaginarni kurac i shvatam kako je to biti muskarac – prosto. Uvijek ću dijeliti mišljenje sa muškarcima kada kažu da ne razumiju žene, jer kako bi nas uopće razumjeli kad ni mi same sebe ne razumijemo. Da krenemo od najpoznatijih stvari nama. U jednom mjesecu su četiri sedmice, od čega smo samo jednu sedmicu u normalnom stanju, sve ostalo je utjecaj hormona, tako da mi skoro nikako ne možemo biti normalne, u tom smislu nas ne biste trebali kriviti. Prva sedmica je nešto blaži oblik PMS-a, a neke sretnice prođu bez toga, ona je samo naznaka onoga što slijedi u drugoj. Druga je ono čega se svi plaše (you better not touch me, bitch) i stvarno tada ne možemo gledati na bilo šta realno, nakon čega slijedi treća – popuštanje tenzija, ali i nesnošljiva bol nekima. Samo recimo „Amen“ za onu sedmicu u kojoj imamo mogućnost racionalnog postupanja, ali ni tada ne radimo to. Zašto? Evo, kako to izgleda. Momci imaju neke svoje načine pristupanja djevojkama i obično ih dijele na dvije kategorije: one s kojima žele nešto i one s kojima žele nešto, ali ustvari ne žele ništa, jer će to biti samo zadovoljavanje njegovih primarnih potreba. Ovim prvima prilaze sporije, jer se boje njene reakcije, a i kada skupe hrabrosti da joj priđu, obično se ti izlasci produže na nekih desetak, ili bi barem tako trebalo biti, jer oni žele ići polako, znate, dušice osjetljive, ipak je to djevojka koja je vrijedna čekanja, i bla bla, klišeji u nedogled. Zato postojimo tu mi (pod MI, mislim na cure koje smatraju bespotrebnim takve stvari, kao što je čekanje na muškarca da im priđe, ili čekanje njegovog prvog koraka, jer je takvo pravilo) koje ćemo uraditi šta nam se prohtije u trenutku, ali ni ne razmišljamo o tome kako će to na njega djelovati. Na prvu može biti uber olakšavajuće, jer može prestati smišljati gluposti, pa to je to! Ali kasnije, možda ohladi, jer je upravo to razlog što ne mora ništa da radi. Znate, ona je prva njega poljubila, sad će valjda ona preuzimati inicijativu za svaku stvarčicu. E pa neće, vi ste muškarci tu! Haha, vidite apsurda. Onda se mučimo danima analizirajući sve situacije i sve postupke, njegove i naše, pa od toga nastaje jedan opći haos. Žene u fazi analiziranja. A možda nam hormoni daju dašak droljastog pa i to ostavlja pogrešne utiske. Kako onda da krivimo muškarce što su bezosjećajni gadovi i bla bla bla. Kod njih je sve tako prosto, zavidim im, stvarno. Ako im se sviđa djevojka, pozvaće je vani ili šta već, ako im se ne sviđa, neće i to je to, sva logika ovoga svijeta uproštena. Dok je kod nas to sviđanje zapravo, „hm, sviđa mi se, ali nije to to, on je nekako previše nježan, ali nervira me to što je ponekad tako grub, dok je ustvari jako zgodan i oči su mu baš lijepe, ali nije dovoljno simpatičan“ ili „ne sviđa mi se jer nije za mene, on je jako loš momak, ali ima nešto u njemu što me privlači.. ali ne, definitivno ne možemo biti zajedno, iako mi se baš sviđa“ i tako u nedogled. Zato, dame, razmislite samo na trenutak i vidjećete koliko stvari propuštamo analizirajući svaku moguću situaciju, mjesto, vrijeme, osobe. Možda je nekad upravo u tome čar, ali za većinu stvari nije. Zato kažem, shame on us, jer smo tako komplikovane. Trebale bismo češće da se vodimo muškom logikom- ili jeste, ili nije, trećeg nema. Mada,možda i nije loše biti komplikovan, kao što kaže jedna jako pametna djevojka hladne glave – „Ne zavidim im. Više volim biti komplikovano žensko, nego primitivni muškarac kojim upravljaju seksualni nagoni.“