* Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je potpuno namjerna.
„Je l’ ti to plačeš?!“, čulo bi se tatino gromoglasno uzvikivanje s druge strane kupatilskih vrata.
„NE PLAČEM!“, propustila bih skoro svaki put kroz jecaje i suze.
Tata nije volio da se plače. Dugo sam mislila da su ga suze samo razljućivale, a zapravo, on samo nije znao kako drugačije da im se suprotstavi.
Ljutila sam se ja na njega, ljutio se i on na mene. U glavnom zbog nekakvih djetinjih sitnica, u glavnom zbog mog pogrešnog razumijevanja njega.
Tata je puno galamio, uvijek me je to ljutilo. Trebalo mi je mnogo vremena da shvatim da on ne galami jer je ljut, već zato što nešto osjeća. Galamio je kad padnem, kad uđem u kuću obuvena, kad nešto izgubim, kada mučim Mikija – dobro, priznajem, nekad je galamio jer sam nemoguća. Međutim, u svim ostalim slučajevima vika je predstavljala strah, nemoć, nekad i ljubav.
Tata je bio težak čovjek. Težak da, ali ni malo hladan! Svi ti visoki tonovi nisu ni dorasli njegovoj duhovitosti, sposobnosti da ispriča priču tako da te stomak boli od smijeha, a oči proizvode suze petom brzinom. Nisu dorasli njegovom razumijevanju svijeta i ljudi, i ove naše propale države. Njegovoj volji da napreduje, da nauči nešto novo. Nikad nisam imala strpljenja da mu objasnim kako nešto na računaru funkcioniše. Malo bi gunđao, ali bi sve na kraju sam naučio. Sve što je znao sam je naučio.
Tata je volio istoriju. Često kažem u šali da si mogao da mu zadaš datum, a da on zna, „ko od šale“ koliko konja je tamo negdje baš tada vođeno na pašu. Sad kad sam starija i kada počinju da me zanimaju takve stvari, kada želim da znam više o svojoj državi i njenoj vlasti, voljela bih njega da pitam. On bi znao odgovor na svako moje pitanje. Možda sam pogriješila što ih nisam dovoljno često postavljala.
Tata je volio muziku, ali nikada nije pjevao. Čula sam ga samo jednom da pjevuši, uz Branimira Štulića. Kasno sam se vratila iz grada, možda sam malo i popila, i ugledala upaljeno svjetlo. „Sranje“, pomislih. No, već u hodniku se osjećala ta neka posebna emocija kojoj tada nisam bila dorasla. Nisam tad bila ni bitna ni relevantna. Možda me nije ni čuo. Sjedio je za računarom i uživao uz Azrine hitove. Tu noć sam zaspala srećna.
Tata nije puno plakao. Kao što rekoh, on je galamio. No dva su trenutka, koja pamtim, postojala kada je i takva stijena od čovjeka ustreptala pred bolom i tugom. Prvi put prije deset godina kad je umro čiča Miki. Tečo Saša je dovezao tatu iz autopraone, plakao je. Lice mu je bilo potpuno iskrivljeno u grču i potpuno mokro. I mamina kosa je bila mokra, a brat i ja smo sjedili u suzama, nesigurni šta treba da radimo. Tečo nas je odvezao u svoj stan gdje smo i ostali neko vrijeme. Sve se potom izdešavalo jako brzo.
Drugi put kada sam osjetila tatine suze, samo sam ih mislima osjetila. Bilo je to relativno skoro. On je ležao u Prijedorskoj, možda i Banjalučkoj, sad sam već zaboravila, bolnici, a ja sam sjedila u svom stanu u Novom Sadu. Danima sam mislila o tome šta da mu napišem, kako da ga utješim, al’ riječi nisu dolazile. Onda sam, jedan dan, samo uzela da pišem. Nemam tu poruku više, ali napisala sam mu pjesmicu ohrabrenja nazvanu „Tata Zmaj“, gdje sam mu u najveselijem, najšaljivijem tonu, izvučenom iz najsrećnijeg komada sjećanja, kao patronus, pokušala popraviti raspoloženje. Umjesto toga smo samo zajedno plakali.
Sigurna sam da je plakao češće.
Tata je bio organizovan. Sve je pisao. Ne ovako opširno kao ja, ali u nekim svojim tezama. Kada bi on pisao ovakvo nešto, izgledalo bi kao lista nabacanih pojmova, međutim kad ga dobro znaš, ni ne trebaju ti opširne rečenice da vidiš o čemu je mislio. Ne trebaju ti opširne rečenice ni da vidiš koje je godišnje doba bilo u trenutku pisanja. Mada, ruku na srce, ako ga ne znaš, ne bi ti ni vrijedile duge rečenice jer mu je rukopis bio užasan.
Tata je volio knjige i filmove. Još jedna od stvari koje sam „pokupila“ od njega. Naravno da i mama spada u tu kategoriju, ali tati je to bio hobi koji nas je sve kolektivno nervirao u vrijeme videa i kaseta. „Ima film u osam na PINK-u, nemojte ništa drugo gledati nego to snimite i preskačite reklame“. Druga djeca su možda odrasla uz normalne rečenice. Voljela sam pričati sa njim o knjigama i filmovima. Jedna od prvih knjiga koje mi je predložio je bila Knjiga o Milutinu od Danka Popovića, kad sam bila deveti razred. Još mi je bilo rano za nju, sad tek vidim.
Tata i ja smo ponekad imali zategnut odnos, kao onda kad nisam htjela da polažem vozački ispit, pa nismo mjesec dana pričali. Ili kad se sporječkamo iz nekog mog bunta, ali sve je to bilo potpuno normalno. Kroz različite periode mog života, i moje razumijevanje njegovih osjećanja je sazrijevalo. Ne postoji jedna univerzalna priča, priče se razlikuju u zavisnosti od godina u kojima ih pripovjedam. Ima li to smisla? Meni ima, a ti se, čitaoče, snađi.
Tati je bilo krivo kad dođem sa fakulteta, pa se mama i ja povučemo u kuhinju da prepričavamo priče i događaje, a on ostane sjediti u dnevnom boravku. Nisam nikada ništa krila, ali nisam ga nikad ni zovnula da sjedne sa nama. Uvijek sam mislila da ga ne zanima moj društveni život. Kasnije sam shvatila da samo nije znao kako da pita. I to sam shvatila iz galame. Čudna je to stvar. Srećom po mene, shvatila sam to na vrijeme pa počela da mijenjam. U roku jednog ljeta tata je konačno naučio čija je Jelena, a čija bi Ivana, da je Beco zapravo Vladimir, a da je Ilija imao djevojku u Rumuniji, a ne Bojan. Saznao je sve pojedinosti o Slađi, Sanji, Željki, Lazaru, Ivani i ostaloj ekipi s fakulteta, o svim trenucima kad smo se glupirali, kad smo izlazili, kad smo pili i zezali se, i stvarno me je slušao. Nikad mu nisam rekla za Nikolu, ali je znao, previše sam pričala o njemu. Meni se ljubav vidi na čelu. Pustili smo jednom tako film sa Antoniom Banderasom, Crni leptir, i toliko sam se zapričala da nismo uspjeli povezati ni jedan dio filma s nekim drugim. Pogledala sam ga poslije, nije nešto.
Tata je u oktobru otišao. Otišlo je njegovo zemaljsko prisustvo kao i njegov smijeh, i te oči boje neba. Pod noktima mu ustajale muke, pod nosom se skorila kap poslednje suze. U ustima pomodrili neizgovoreni pozdravi. Pokriven mrakom, komandant spava.
Ne čuje više ušima vapaj i krik što opisivaše njegov odlazak, nit’ vidi više očima tugu nada mnom. Sad samo posmatra, nijem i statičan, kroz neke druge oči i uši kako se stari njegov svijet bori s pukotinama, a od parčića nastaje novi. I njemu treba vremena da se navikne na nedostajanje. Dođe mi u snovima, pa znam.
U početku su se tuga, nedostajanje i ljubav preklopili, stvorili jednu gromadu od emocije koju nisam znala kako da uhvatim a da ne gubim ravnotežu. Stoga sam gubila ravnotežu, padala i lomila se. Nikad mi nije palo na pamet da razdvojim emociju na više dijelova. Neki sam ti inženjer, nisam se sjetila principa superpozicije.
Tek sad znam kako da me boli, a kako da nastavim da volim. Boli me prazna stolica pored druge prazne za Božić i Uskrs kod bake, kao što me boli tišina kada pošaljem pitanje u etar. Ali zato pišem, plačem kad moram, smijem se kad moram, prisjećam se njegovih crta lica i ljubavi koju je tako specifično pokazivao – škakiljanjem, zasmijavanjem. Poeta u meni je srećan što je posljednja riječ iz mojih usta, upućena njemu bila „Volim te“, iako to do tad nisam nikad naglas rekla. Boli me svašta nešto.
Ali i ljubav je tu, rame uz rame sa nedostajanjem. Iz ljubavi želim da budem bolja, iz ljubavi i dalje osjećam njegovo prisustvo, i dalje uporno pričam, zamišljam, razmišljam i srećem ga kroz neke druge svjetove. Iz ljubavi ga puštam, iz ljubavi se trudim da budem dobro. Da ne galami više iz straha i nemoći.
Volim te tata.
podsticaj 