Sve ode.
Ništa se ne vrati… bar ne onako kako bi trebalo da se vrati. Požuda za izgubljenim se uvijek nalazi duboko u nama, samo neko želi da vjeruje da nastavak svega postoji ne znajući da je ‘nastavak’ iluzija. Ako uopšte nastane nastavak onda je gubljenje vremena. Povrijeđeno nikad ne zaraste. To nije rana koja će zacijeliti, ta rana je uvijek otvorena i slobodna za sipanje soli.  Vjerujte, to je zato što je čovjek naivan i premalo cijenjen. Ne vidi kvalitete pružene od drugih i ono malo što dobija od nebitnih ljudi ga utuče i učini da se osjeća bezvrijednim, a tek kad ode od njega neko najbliži… na put bez povratka.
I nikad se više, zaista, neće vratiti– e to je najveća žalost od svih žalosti. To je ono s čim se ne miri lako. To je smrt, u svakom smislu te riječi.
Zato se jedan običan čovjek sastoji od uspomena. Lijepih ili ružnih, to je nebitno jer je on to što jeste sada i u buduće.
Taj jedan dio koji ode i ne vrati se će uvijek nedostajati, bez obzira na sve.

M.R

Hej 🙂

Nije me imalo jedno vrijeme, ovdje. Nije me imalo uopšte. Iskreno, nema me još. I nikad me neće biti onoliko koliko bi trebalo, ma koliko ovo zvučalo glupo.
Izgubljena sam. Ništa nije kako treba. Ponovo. Ne, ja nisam neko ko bi mogao svoja osjećanja da iskaže riječima, pismeno ili usmeno. Nisam neko ko bi imao snage da iskaže sve ono što osjeća jer sam neko ko ni ne zna šta nosi u sebi. Neko sam ko više ne može da bude ono što je bio, i to malo što me ima od nekad je samo moje. Nešto što se ne dijeli ni sa kim. Žalim za sobom, onom od nekad. Nedostajem sebi onoliko srećna i onoliko okružena meni dobrim ljudima. Istim donekle i jesam okružena, samo sad već lošijim jer se ona druga i malo teža strana pokazuje više nego što bi trebalo.
Porodica u kojoj živim više nije porodica, to je rasulo. Otac je postao šef koji toleriše sve, finansijski pruža podršku kad god nam je potrebna. Majka je postala neko ko je tu da napravi doručak ili ručak (za večeru se snalazimo sami), neko ko će kuću da dovede čistom i ko će uvijek da pridikuje. Brat je u stanju da ne bude kući po 10 sati, a da se ne javi. Ja neko ko sve vidi a većinu ne shvata, a mlađa sestra puštena da radi i govori šta joj je milo. Svi uslovi su tu za srećnu porodičnu atmosferu, a nijedno od nas se ne trudi da bude član iste.  
Dva mjeseca sam bez momka koji je bio moje jutro, dan i noć. Neko ko je bio onaj kome bih se najprije bacila u zagrljaj, plakala, pričala, voljela. Neko s kim bih provela život, ali ni u jednom trenutku nisam poželjela da ostavim ovu rasutu porodicu i budem s njim srećna do kraja. Nema veze, s njim više neću biti srećna nikad. Koliko god se trudila da poričem, on je jedino svijetlo i ono malo života u meni koje me je tjeralo da budem ono šta jesam. Nisam pravedna prema njemu, znam, a sve ono loše što se i usudi da uradi meni, sad, dok nismo zajedno, ne može da bude ni približno mojim kaznama. Sve mu je oprošteno, sve, samo neću da dopustim da mu bude loše. Sa mnom ne može da bude dobro. Ne njemu.
Sticajem okolnosti, desi se što i uglavnom svima. Osoba kojoj si dao obije šake, otkine ti 9 prstiju. Onaj jedan ostavi da ima na šta da se osloni. Da, samo je onaj srednji prst ostavljen jer ja nisam neko ko bi dozvolio sebi da te voli ako si u stanju maltene bez obije ruke da ga ostaviš. Ne, to se ne radi onda kad si ti pred metkom. Ne bacaš jedinu vrijednu osobu u tvom životu pred zlom, jer ta ista ako toliko vrijedi, baciće se sama. I ostaje. Ovako je nestala. Zauvijek ☺
Shvatiš da si odrastao onda kad vidiš da si sam, kao što jednom i rekoh. Osoba koja je svoja na svome, puna uspomena. Ja sam shvatila. Nisam više svoj čovjek jer ne mogu da se pomirim s tim da sam bez onoga što mi je jedino i ikad značilo. Samo što, jesam odrasla.

Željela sam samo dvije osobe u svom životu. Prijatelja koji će biti samo moj prijatelj i muškarca koji će biti samo moj muškarac. Nadam se da ću jednog dana osjetiti nečiju pažnju, kao onda. Nadam se da ću jednog dana biti sto posto sigurna da će neko skočiti pred metak za mene. Nadam se da ću se jednog dana promijeniti. Ubijeđena sam da to nije skoro. Mada ‘nada poslednja umire’…
Kad će doći ljudi koji žive u mojim sjećanjima? Kad će se ponovo preporoditi i biti oni moji, stari, dobri ljudi? Oću li se ikad više s njima sresti oči u oči?

                                        Postoji li mogućnost vraćanja vremena unazad i zašto ne?

M.R

Prošlo je dvije godine, prošla sam ja, prošao je on pored mene. Poput neznanca. Sve je prošlo. Taj datum se i dalje slavi, sa ili bez njega iako je samo dio prošlosti koja se ne vraća.
Ali, ono što sam stekla nakon par mjeseci od 19. februara 2014.godine nikad nije nestalo. Naviku da sam njegova, osjećaj sigurnosti jer imam njega, djelimično uzvraćanje ljubavi, hah, od njega.

Je li i njemu trebalo snage da skupi kako bi prošao pored mene k’o da između nas ničega nije bilo? Da li poželi da budem njegova kad me sretne s drugim? Nedostajem li mu? Koliko užasno teška pitanja za postavljanje nekome kome si nekad bio sve. Nekad sve, a sad prolaznik.
Nije išlo to tako. Odlazak kad on poželi, ostajanje na silu jer ja tako želim i vještačko izjavljivanje ljubavi. Nekad je bolje pustiti, ali šta onda? Ko sam ja bez njega? Ko je on bez mene? Kako išezne ta navika koja je pustila korjene u nama? Patetično, sve ja to znam. Ali svi mi imamo nekog k’o je u stanju da nas dovede na ovakvo razmišljanje. Izvjetri, nestani, ne želim da si tu. Ne ovako. Budi tu zauvjek ili nemoj uopšte. Šta mi znači tvoja figura u masi izgubljenih ljudi? Šta ja imam od toga što ne izlaziš iz mojih misli dvije godine? Dopusti mi da te zaboravim. Prolaznika u mom životu je bilo na pretek, ali ti nisi bio jedan od njih. Ti si moja sjenka u bilo koje doba, neko k’o me sastavlja tek onda kad sam noću usamljena i neko k’o mi poremećuje unutrašnji mir ne odlazeći kao sjenka danju. Ti si neko o kome bih pričala vječno, a nikad ne bih došla do sušine. Znaš zašto? Jer suština svega si ti. Suština mene.
Ja sam tu. Ja ću uvijek biti, samo nemoj više da kasniš. Pokaži mi tvoju sušinu i cilj za kojim tragaš.

Yours,
M.R

Samoća. Mrak. Čovjek. Crna i pusta duša- Sinonimi
Razočarenja, nizovi odustajanja i praštanja. Mi. Ljudi. Da, baš svi prolazimo kroz par patnji. Kroz par velikih patnji koje nikad ne prežalimo. A to prebolimo i pređemo preko toga ako je to stvarno ljubav. Ako je to stvarno prijateljstvo. Ako stvarno ikad zavoliš sebe na ovaj ili onaj način. Ali da, hah, u 1% slučajeva. ☺

Čovjeka ne zadovoljavaju sitnice, i to je jedina prava istina ma koliko tvrdili suprotno. Osjećaj samoće se ispunja samo ako je neko kompletno vaš. Ako imate nekog ko će da vas zagrliti onda kad uopšte niste zaslužili zagrljaj. Možda ni pogled. Ako imate nekog da zovete u pola noći, ako će da dođe da vam pomogne da zakopate mrtvog čovjeka. Dobro, i živog ako treba 🙂 Takođe, samo 1% prijatelja će to učiniti za vas. Ili možda nijedan. Što je suština svega. Ti si sam na ovom svijetu. Svoj i ničiji, bez ikog, sa toliko mnogo ljudi oko sebe. Na kraju ti zakopaš sam tog čovjeka, sebe. Na neki svoj način.
    Znate, ja nikad nisam bila sto posto sigurna u nekog, u sebe što je najgore. Uvijek sam davala sve što imam, dopuštala i više nego što je potrebno samo da zadržim prijatelja. Da zadržim nekoga koga želim tu, kraj sebe, a uvijek sam imala osjećaj da nijedno od njih nije vraćao veću polovinu. Čak ni ako bi se radilo o čovjeku s kojim sam sanjala o budućnosti. Nepostojanje.
Svjesna sam da to zvuči sebično i nezahvalno jer svi daju od sebe koliko mogu, samo ja nisam jedna od onih koji razumiju to, što je čudno.
Ostati sam u sobi, možda i popričati sam sa sobom par puta, saznati šta osjećamo i imati ono što želimo nije lako. Koliko je ljudi na ovom svijetu poželjelo da sazna šta želi od sebe? Koliko je ljudi razumjelo sve osim sebe? Isto jedan mali broj ljudi, samo što je slabo ko razmišljao na taj način.
Da li ste i vi oni koji zaista osjećaju potrebu poznavati svoj duh i poznavati sebe kao ličnost? Pa meni je nekako vazda bila želja da znam šta hoću, da otvorim dušu sebi, ne drugima i da shvatim sebe. Da na nekin način zavolim ono što sam ja, da iskreno zavolim one koji vole mene jer je ostati sam sa sobom najteže nešto što možete učiniti. Da vidim koliko treba da volim ljude koji me vole zbog mene, ako ih uopšte ima.

Uvijek je jedan dio nas prazan i čeka na nešto što ne dolazi. Čovjek se pomiri sa činjenicom da toga više nema, ali ne odustaje od iščekivanja. Zvuči čudno, ali ako bolje razmisliš, to je zaista tako! Sa samoćom se ne bori, sa njom se živi- Ako ne umiješ.

Sebi budi na prvom mjestu, ostala će da zauzmu oni koji su vrijedni svakog sledećeg.

YOURS, M.R