Planeta majmuna

download

Naime, mali broj ljudi povremeno razmišlja o Darvinovoj teoriji koja u današnje vreme dobija inovativan smisao ljudskog razvitka.Teško je pametnom čoveku da izgovori reč-razvitak kada on svoju generaciju sagleda kao trajno osakaćenu, degenerisanu.

Prema Čarlsu Darvinu u biološkom i psihološkom smislu, čovek se epohalno razvija u koherentnom pravcu onako kako ga je priroda ozakonila.

Iz moje skromne perspektive, razvija se od nagonskog koji stremi isključivo zadovoljenju osnovnih ljudskih potreba do današnjeg uspravnog Homo Sapiensa koji je više homo nego što je sapiens (homo-grč. kao predmetak u složenicama-isto, jednolično).Digresijom obrazlažem da se podrazumeva da je Homo Sapiens  individua koja ostvaruje svoje pravo na izbor na koji će način uneti sadržaj u svoj život jer mu je izlazak iz plemenskih zajednica i robovlasništva omogućio upravo takvo, slobodno delanje, ali on karakterno i intelektualno labilan podleže jednoličnom sistemu 21.veka koji mu demokratski nalaže da se utopi u masu poput praznoglavog kameleona koji menja boje semafora na raskrsnici političkih sila.

Darvin je prikazao savršen skelet evolucionog razvitka, ali, ovde se razmatra pitanje moralnog pada moderne civilizacije koja je svojim tehnološkim boljitkom urušila osnovna načela duhovne vertikale i samim tim sebe vratila na početnu evolucionu stepenicu.

U prilog ovoj temi svakako ide pripovetka Franca Kafke “Izveštaj jednoj akademiji”, u kojoj se majmun preobražava u čoveka i koji opisuje svoju transformaciju od hvatanja u džungli Afrike I zatvaranja u kavez na brodu do  prilagođavanja ljudskim karakteristikama.U kavezu on promišlja na koji način da se domogne slobode I uviđa da to može postići jedino ako se prilagodi ljudima, ako ih oponaša I postane jedan od njih.Priča je napisana u formi monologa u kojoj čovekoliki majmun, u fraku, svečano odeven drži govor pred učenim društvom.Majmun mora pokazati ne samo da ume da govori jezikom svoje publike nego I da je ovladao I manirima I konvencijama I da zaslužuje da uđe u njihovo društvo.Nikada do kraja nije dokučeno da li je Kafka prikazao majmuna pred ljudima ili čoveka pred majmunima ili možda majmuna pred majmunima, ali pripovetka jasno opisuje čovekov put ka oslobođenju na kome nema volje već samo oponašanja.

Budala radi šta budala vidi.

To je majmun koji glumi čoveka, a I dalje je majmun.Vođena tendencijom da ono što je loše izvrgavam ruglu, sa teškom mukom se uzdržavam da ne napišem spisak današnjih čovekolikih majmuna azbučnim redom, ali, umesto toga, savetujem-što više teške ironije i promišljenog sarkazma.Javna je tajna da je ovo planeta majmuna koja funkcioniše po sistemu diktature.

Evolucija nije stala.Ljudska rasa će se i dalje razvijati.Naučnici predviđaju da ukoliko nastavimo da se krećemo putem na kojem smo, suočićemo se sa brojnim promenama.Postojaće samo jedna, multikulturalna rasa koja je srž modernog društva.Životni vek biće duži, a imunitet organizma slabiji što znači da će farmakologija proširiti područje svoje zastupljenosti.Predviđa se da će čovek imati prst manje i dobro organizovanu preraspodelu sadržaja u mozgu.Mozak postaje Google ili Wikipedia.Ljudi će moći pažljivo da odabiraju gene za potomostvo.Sve će biti predviđeno i projektovano iako se religijske doktrine suprotstavljaju svemu što nije od Boga.

Pažljivi čitalac biva ozbiljno uzdrman.Kontraverzna polemika o sukobu istorije I budućnosti je suštanstvena upravo u tebi i u meni.U svakom od nas je je arhetipska tablica tautologije života.Ono što je tačno često se ispostavlja kao netačno, neistinito.Apsurdi jedne epohe po pravilu isplivaju kao istine na površinu druge epohe.Neko to meri aršinima daleke istorije, a neko aršinima bliske budućnosti.Ne znamo da li pripadamo prvoj ili drugoj polovini životnog veka naše planete, da li smo blizu ili daleko od kraja, ali uviđamo da je čovek postao od majmuna jer je u 21. veku besprekorno ovladao majmunskim manirima.


Metafizika jezika (podrobnije)

107793_kosmos_gwiazdy_galaktyka_planety

Da li ste ikada čitali nešto o energiji?Većina nas odlično vlada definicijom kako energija prelazi iz jednog oblika u drugi i nikada ne nestaje.Počevši od teze da se energija emituje i oblikuje, laički možemo ustanoviti kako je reč, pa i svako izgovoreno slovo samo jedan oblik emitovanja energije.

Kako misao pokreće telo?

Misao je elektricitet bogat sadržajem.On  ulazi u deo mozga koji se naziva sunčani splet, odnosno, plexus solaris, kao elektro-magnetna poruka našem organizmu koji putem žlezda stvara lekovite hormone u vidu odgovora na početnu misao.Naše telo razume sadržaj poruke!Kada misao pokrene moždane ćelije iz njih teku živčane struje koje preko kanala dospevaju do grla.Čovek izgovara svoju misao i misli o onome što izgovara.

Šta je misao kada iz našeg tela izađe u jonsko okruženje?

Glas nastaje treperenjem glasnih žica koje iritira vazduh prolazeći kroz govorne organe, s toga je grlo jedinstveni izvor magične sposobnosti-govorenja.Onog trenutka kada izgovoreni glasovi dobiju odredjenu formu reči i rečenica i napuštaju usne koje su im podarile postojanje, oslobađaju se u vidu energetskih talasa koji neko vreme obitavaju u prostoru.Vibracija reči može pozitivno ili negativno uticati na misli i osećanja.Čak I kada ne izgovara, čovek je u telesnom u međudejstvu sa porukom misli na koju reaguje.Elektricitet lako pronađe svoj put do srca, pa I srce progovori na svoj način.

Misli na papiru

Od veštine pisca zavisi na koji način će svoju misaonu sadržinu preslikati na papir i da li će dovoljno dobro iskazati emociju koja je upućena onome koji je čita.Premda, važan je psihološki faktor.

Postoji vrlo zanimljiva priča o umnoj smirenosti .To je odnos između pisca i čitaoca, odnos onoga koji govori i onih koji slušaju.Ako govorite ili pišete izvornim rečima, osetićete prirodnu opuštenost i smirenost.I već sada možete da dotaknete najmanji opus jedne smirenosti tako što će te izdvojiti nekoliko minuta svog života da pročitate baš ovaj tekst.Bitan je i ritam kojim čitate.

Ako napišem ili izgovorim samo jednu reč kao što je-potok, Vi već sada možete čuti kako on teče, kako žubori.Ne izaziva li to u Vama iskonsku želju da zamislite bistrinu potoka i brzinu kojom on žubori?To je fantastika vanjezičke mogućnosti.Dar onih koji oslobađaju reči i poklon onima koji ispuštene vibracije primaju.Tako lako, jednostavno, a već smo zakoračili u neizmeran prostor metafizike jezika!

Uloga pisca može biti manipulativna

Azbuka psihologije!Reči upućuju na emociju, emocije upućuju na sliku i eto umetnosti u stvaranju!Čitalac procesuira napisano i prožima se sa tekstom i intelektualno i duhovno.On pročita misao, obuzme ga talas elektriciteta koji utiče direktno na njegova osećanja pomoću kojih on doživljava delo.

Naše misli proganjaju duhovne praslike i osiromašene slike današnjice.Bogat je onaj čovek koji razume arhaičnost i potrebe novog doba slivajući ih u 21.vek!To je glorifikacija trijumfa evolucionog, misaonog, etičkog, istorijskog.Umeće da preskoči nametnute barijere piscu omogućava da se razvija do te mere da već unapred može predvideti na šta će čitalac prvo pomisliti.To se postiže čitanjem, usavršavanjem, obrazovanjem.

Elem, suštinski siže koji osvetljava pitanje književnosti iz novog ugla bio bi-pisac može imati moć manipulacije!On stvara, podstiče, menja.On misli i postoji.I svestan je činjenice da je on odašiljač kreacije koja u Vama pobuđuje ono najtananije i to Vam nenametljivo daje do znanja, ali Vam pošteno ostavlja mesta da sami dokučite da li je u pravu i u kolikoj meri.On poznaje strastvenost iskazane misli I pruža je onoliko koliko misli da je potrebno da utiče na onoga koji čita.

Setite se priče o potoku.Razmišljajte o njoj…


Metafizika jezika

Da li ste ikada čitali nešto o energiji?Većina nas odlično vlada definicijom kako energija prelazi iz jednog oblika u drugi i nikada ne nestaje.Počevši od teze da se energija emituje i oblikuje, laički možemo ustanoviti kako je reč, pa i svako izgovoreno slovo samo jedan oblik emitovanja energije. Glas nastaje treperenjem glasnih žica koje iritira vazduh prolazeći kroz govorne organe, s toga je grlo jedinstveni izvor magične sposobnosti-govorenja.

Onog trenutka kada izgovoreni glasovi dobiju odredjenu formu reči i rečenica i napuštaju usne koje su im podarile postojanje, oslobađaju se u vidu energetskih talasa koji neko vreme obitavaju u prostoru.Vibracija reči može pozitivno ili negativno uticati na misli i osećanja.Od veštine pisca zavisi na koji način će svoju misaonu sadržinu preslikati na papir i da li će dovoljno dobro iskazati emociju koja je upućena onome koji je čita.Premda, važan je psihološki faktor.

Postoji vrlo zanimljiva priča o umnoj smirenosti .To je odnos između pisca i čitaoca, odnos onoga koji govori i onih koji slušaju.Ako govorite ili pišete izvornim rečima, osetiće te prirodnu opuštenost i smirenost.I već sada možete da dotaknete najmanji opus jedne smirenosti tako što ćete izdvojiti nekoliko minuta svog života da pročitate baš ovaj tekst.Bitan je i ritam kojim čitate.

Ako napišem ili izgovorim samo jednu reč kao što je-potok, Vi već sada možete čuti kako on teče, kako žubori.Ne izaziva li to u Vama iskonsku želju da zamislite bistrinu potoka i brzinu kojom on žubori?To je fantastika vanjezičke mogućnosti.Dar onih koji oslobađaju reči i poklon onima koji ih vrednuju.Tako lako, jednostavno, a već smo zakoračili u neizmeran prostor metafizike jezika! Azbuka psihologije!Reči upućuju na emociju, emocije upućuju na sliku i eto umetnosti u stvaranju!Čitalac procesuira napisano i prožima se sa tekstom i intelektualno i duhovno. Naše misli proganjaju duhovne praslike i osiromašene slike današnjice.Bogat je onaj čovek koji razume arhaičnost i potrebe novog doba slivajući ih u 21.vek!To je glorifikacija trijumfa čovečanskog, misaonog, etičkog, istorijskog.Umeće da preskoči nametnute barijere piscu omogućava da se razvija do te mere da već unapred može predvideti na šta će čitalac prvo pomisliti.To se postiže čitanjem, usavršavanjem, obrazovanjem.

Elem, suštinski siže koji osvetljava pitanje književnosti iz novog ugla bio bi-pisac ima moć manipulacije!On stvara, podstiče, menja.On misli i postoji.I svestan je činjenice da je on odašiljač kreacije koja u Vama pobuđuje ono najtananije i to Vam nenametljivo daje do znanja, ali Vam pošteno ostavlja mesta da sami dokučite da li je u pravu i u kolikoj meri.Setite se priče o potoku.Razmišljajte o njoj…


Obljuba je zločin

Nacionalna klasa's avatarKako Tanjug javlja...

za blog

Strašna tragedija počinje da tinja.Priča bojama mraka obojena, satkana od inja.Krvavi slavuj plače dok nad grehom težak vazduh ne ište ništa bolje ni više što je od tuge i žalosti jače.Očice mutne, al’ sijaše se kao staklo.Zli dusi po srči društva gaze dok jedno dete u jednoj noći u bolu plače…

Na mestu gde nema nikog, a počivaju mnogi…

Koščata ruka zločestog samca naglo ispliva iz mraka.Zgrabi dete čvrsto oko vrata.Baš nju koju već danima gleda.U njegovoj zenici ugasiše se sva sunca ovog sveta. Beše to ruka zveri puštene sa lanca.Čak je svaka hulja kadra da ga sa odvratnošću gleda.Miris prljave flaše, odvratnosti sa njega.Po njenom vratu detinjeg, nevinog sjaja ostaše crvene pruge i tog trena sve nade postaše samo želje puste.Zver otvara čeljust i sada grize joj usne dok ona steže mu ruke i zadržava suze.Gura joj jezik duboko u grlo, a ona htede da vrisne, al’ nemaše kome.Oko njih…

Погледај оригинални чланак 377 more words


Obljuba je zločin

za blog

Strašna tragedija počinje da tinja.Priča bojama mraka obojena, satkana od inja.Krvavi slavuj plače dok nad grehom težak vazduh ne ište ništa bolje ni više što je od tuge i žalosti jače.Očice mutne, al’ sijaše se kao staklo.Zli dusi po srči društva gaze dok jedno dete u jednoj noći u bolu plače…

Na mestu gde nema nikog, a počivaju mnogi…

Koščata ruka zločestog samca naglo ispliva iz mraka.Zgrabi dete čvrsto oko vrata.Baš nju koju već danima gleda.U njegovoj zenici ugasiše se sva sunca ovog sveta. Beše to ruka zveri puštene sa lanca.Čak je svaka hulja kadra da ga sa odvratnošću gleda.Miris prljave flaše, odvratnosti sa njega.Po njenom vratu detinjeg, nevinog sjaja ostaše crvene pruge i tog trena sve nade postaše samo želje puste.Zver otvara čeljust i sada grize joj usne dok ona steže mu ruke i zadržava suze.Gura joj jezik duboko u grlo, a ona htede da vrisne, al’ nemaše kome.Oko njih samo mrtve duše pokopane zemljom i vapaj za strancem što čini zlobno delo.U zanosu strasti on je pope na kapelu, da oči ište bolje nad njenim nagim telom.Uhvati je tako snažno, tako smelo kao da ona nije biće koje traži nežnost.Tobož, miris trulih leševa oronulih pod zemljom.Njene čedne oči posečene grehom.

Glasan krik detetu se ote.Ruci zveri se tog trenutka prohte da svoj nagon pretoči u samo jedan pravac.Noć i tajac.Devojčica je talac.Dobro znana vika i galama.Vapaj deteta.Primitivan stranac.Njemu savest ne govori ništa.Za njega ne postoje ton niti slika.Samo dodir, miris, njegov urođeni tik.Kažu svi bio je miran i tih, povučen i fin.Miran komšija iz kraja.Posle i on sam pred svima prizna da noć je njegova čudesna prizma.Kroz koju vidi, kroz koju sanja.Kaže:“Ako mislite da je zločin-jeste, ali zločin bez srama.“To je njegovo parče raja.Iz očajanja.Dok nekome ne zavlada večna tama za njega nema smiraja dana.

‘’Ti si moja kurva!’’, zvao ju je tako, dok je Bog sa neba hulio takvu gadost.
Udarac se čuo.Odjeknuo njenim telom.Stranac nastavi da se slasti onim čime ne sme, onim što je samo njeno.Njenom nevinošću i bićem koje trpi taj bolesni ego.Tišina nasta strašna, onako, velika i snažna.Takt srca poče sve jače da kuca.Dok magla sa zemlje izdašno se diže, on poče da stenje, ušavši u nju još dublje i još više.Ona grebe zid tako krhko i jadno i dok oseća bol udiše gnoj sve te mračne priče, ne prestajući da diše iako je boli, a strah bio je jedino što je lomi.

Obraza krvavih, rastrgnute duše, što se strahom braniše postadoše žrtve.

Ugasiše se sveće.Miris vrelog voska širi se u noći.U noći punoj tuge, za nekoga i strasti.
Zvuk visokih orgulja odsvira greh.
Sada nema vremena.Greh se brže širi sa osmehom Sotone koja zadovoljno viri.Vreme je stalo, a ona i dalje tu.I dalje širi traumu dok on širi nju.Zatim je uhvati za kosu i baci je pred sebe.Klečući na kolenima, ona krenu da ga steže. Njegovo znojavo telo svetli zrakom životinje, dahom lucidnog kretena.Spasa nema.Ona istrošena, bleda.Bez milosti on htede da završi sa temom, oganj njegovih prepona, vrhunac je strančev devojčicino telo.

Rastaše se u mraku, negde u nekom ćošku.U ulici sa senkom koja prati noću.Silueta stranca nestade.Njega više nema.  Ali zadah zveri koja reži ne može da drema….


Mala scena zločina

SIlovanje… Tema koja je u poslednje vreme u Srbiji potresla i najhladnokrvnije…


Članak koji nikada neće biti objavljen

Estradu sačinjava raznolika arhihektonika pretežno uprošćenih stilova kako bi svima smisao bio isti-koračanje po ravnoj liniji.Onima kojima to odgovara, liniju će produžavati sve do trenutka kada će njen kraj spojiti sa početkom, a onda, bez početka i kraja, jednom nogom hod po tankoj žici načiniće strmoglavi pad u provaliju kruga koji sami stvaramo.

Estrada je svakako naličje nas koji je posmatramo, koji svojom pažnjom održavamo njenu egzistenciju i njenu egzaltiranost u trenucima kada njen uzlet ne doživljavamo kao pad, već svojim onemoćalim percepcijama osposobljavamo laku zabavu da uspostavlja sopstveni režim.

Vođeni bezobzirnim nahođenjem, bez težnje da se konstruktivne vrednosti uspostavljaju i tradicionalno čuvaju, svesno dozvoljavamo starletama da nam iznose devijantne teorije o istančanosti morala koji poseduju i kojim se diče.Svesno hranimo „elitu“ Srbije, njene potomke, njen mizaran koncept duha i nepothranjen nivo svesti.

Lica TV voditelja „krase ekrane“, pevači drže predavanja na koncertima, vodeći političari dovršavaju svoje diplome, kriminalci se citiraju, umetnici ismevaju.

Estrada je svet u kojem važe opšta pravila.Pornografija je oružje, moda je mamac, materijalizacija je zakon!Mesta ima za sve sem za one koji su iz istog proterani.

Ciljna grupa estradne, lucidno isprepletene mreže jesu lakše prijemčivije mlade nade.Njima se manipuliše maločas navedenim sredstvima, dakle, ispiranjem mozgova i praznoglavim verovanjem da su baš oni posebni i i predodređeni.Prosek se proglašava nadprosečnim i to je zabluda koja obavija priču našminkanom lažju.

Estrada podrazumeva stradanje.Neka se za vas pročuje na nekoj od društvenih mreža i dobićete prijatelje!Tražiće vas.Želeće vas!Bićete svuda i mislićete da upravljate svime, a ne da sve upravlja vama.Prodajte dušu, detinjstvo, vaspitanje i budite najatraktivniji i najsličniji onome čega ima u bezbrojnim i nepotrebnim količinama!

Ono što obogaćuje čoveka svakako nije ništa od navedenog.Nebo nam može biti pod nogama ako dostojanstveno živimo na zemlji.

„Kada se čovek uspravio na zemlji i pogledao u nebo, shvatio je koliko je mali.“

Naši savesni lekari, vrsni glumci, nepodmitljivi radnici, intelektualci, zaboravljeni oficiri sada mirno spavaju na krevetima koji su ih koštali dovoljno da se obeznane u svetu poroka ne bi li zaboravili na dugove koji su posledica ponižavajućih penzija i plata.Njihova lica nikada nisu snimana niti će ikada biti, a pružili su dobro i dobrim uče svoju decu.Oni kraj svoje linije dostižu sa manirom, a njen početak predaju redovima nepokorenih, tako da bez siline i nametanja svojih dostignuća pružaju šansu mladosti da započne svoj karikulum.

Nakon svega, ostaje individualna borba, nepomirljivost sa pomirljivošću.Promeni kanal, otvori knjigu, napravi večeru.Putuj!Svoje voli, a tuđe poštuj.Slušaj i bićeš slušan, uči i bićeš učen!Bićeš elita!A anonimna elita Srbije postoji!

A estrada kao estrada…

Dvorske lude dvore neispunjene i prazne.Dok su pajaci smešni i predstava traje.


Duša postoji

Kada sam izašla iz stomaka 1994. pred kraj tužnog novembra, začuo se plač.Kako ja to znam?Tako su govorili ljudi…A koji ljudi?Nije ni važno.Svakako, beše to plač deteta prepoznatljiv samo njemu najbližima, kao sasvim prirodna, posledična reakcija malog bića koje ne može da pojmi svoju unapred skrojenu životnu tragediju, pošto, svi životi su tragični, zar ne?Svi nose zlurodu notu strasti I drame.Stavljam tačku.

Dakle, pođimo od pretpostavke da je svako biće tragedija u malom…

Nakon nekog vremena od svog prvog plača i pogleda na svu raskoš ovog sveta utonulog u sve ono što mnogi nazivaju “životom”, nisam promenila doživljaj novembra.

Svaki novembar svih ovih godina, izgledao je poprilično tužno.

Ne samo zbog neprilika u svetu, iliti, zbog nezgoda u društvu, već zbog neopisive teskobe koja je gušila sve osećaje lagodnosti koje dete može da razvija unutar svoje duše.Premda, “unutar svoje duše”, zvuči nekako poletno, pesnički.Kliše u kojem se svako pronalazi, a niko ne saoseća sa tim jer je često upotrebljivana fraza.

Nedavno, čula sam ili pročitala negde odbranu devojke u vidu negodovanja na muškarčevo pitanje:”Zar te ne boli duša?”

Devojka je odmahnula glavom I nekako hladno, gordo odgovorila:“Ne postoji duša.Postoje samo refleksi, funkcije, fiziološki procesi.” To je bio dijalog izmedju Dostojevskog i njegove večite muze Poline.

Na tren sam takvo realističko posmatranje života razumela u potpunosti, a već, sledećeg trenutka postadoh zbunjena.

Polinina rečenica nosila je takvu jednostavnost da je sve moje filozofske, nedovršene misli porazila sa podrugljivim osmehom.Poslednjih nekoliko dana svaka moja misao zasniva se na pitanjima da li imamo dušu.Ne nastojim na to da dobijem odgovor i na pitanje ko nas je udostojio takve dragocenosti, samo razmatram sentence.

Imati dušu podrazumeva posedovati duhovni hram, tu negde, u nama, a hramovi ne ne nastaju tek tako, na nekom ćošku.Hramovi se izgrađuju, uzdižu, obnavljaju i večito zrače posebnom svetlošću, što zahteva određenu dimenziju naše vanrazumske moći, na osnovu čega mojoj ovozemaljskoj radoznalosti niče novo pitanje:kako je onda moguće da ako posedujemo dušu, posebnu dimenziju I duhovni hram, svakako, usled trivijalnih okolnosti katkad, svi sokovi našeg tela, s vremena na vreme, tako nagonski ustuknu da izgubimo poslednji atom snage da se makar blago osmehnemo?

Jer, da nemamo dušu I da se sve svodi na mehaničke procese, isto tako bismo se mehanički osmehivali, mehanički plakali, što znači da sam ja kao beba ipak plakala iz duše, jer je svaki novembar bio tužan i ja sam to osećala celim svojim malim bićem.


Vrnjačka Banja

S početka, moram priznati da sam se ovom mestu približila vrlo oprezno.Da… Podozrivo… Za to je zaslužna lepota takvog mesta, koja priliči lepoj devojci koja je devojka u duši, a zapravo je starica.

Već izdašna, u trenutku kada njena lepota iščezava kroz mnoge šupljikavosti koje starost sa sobom donosi, Banja je mesto prijatno, ušuškano, ali umorno i istrošeno… Čitaoče, pretpostavljam da se nećeš složiti baš sasvim sa mnom, možda ni u jednom delu, ali želim da razmotrim epitete koje sam pridodala već na samom početku, pa da se dogovorimo nešto ti i ja.

Vrnjačka Banja je prijatna.Onaj deo dana, kada se završe svi važniji poslovi i kada ulice ostanu same, pregažene stotinu puta, pokvašene septembarskom kišom, e, taj deo dana, sasvim je prijatan.Nećete proći pored mnogo ljudi na ulici, jer ih neće ni biti… Ako biste i poželeli da zaustavite nekog prolaznika, da razmenite koju reč, možete očekivati sasvim prazan, nedodirljiv pogled, ili, pak, koju grdnju za takvu slobodu.A da priupitate nekog da vam detaljno ponovi kuda je sve prošao i kojim ulicama, ne bi mogao sasvim da vam odgovori, jer je zaokupiran mislima koje kiša podupire da odišu sve više…Miris ulica i zabačenih kutaka u koje prodiru samo osunčaji, a nikako ljudska duša, ostaju sami, ali oplemenjeni, jer su dotaknuti samo prirodom.

Za sve tri godine mog životarenja u tom mestašcu, nije se dogodio nijedan vanredan slučaj, da sam se našla u nečijem stanu ili kući da nisam primljena potpuno uvaženo i gostoprimljivo.Gotovo da je dražesan osećaj kada se osećate poželjno u nečijem domaćinstvu.Zapodenuo bi se razgovor o problemima, o nekim čudnim i strašnim stvarima, ali obavezno i o nekim usputnim, radosnim.Sve je imalo čudesan smisao.Onda, kada se vrata zatvore, a vi biste ostali ispred i čekali danima i danima da vas taj neko ponovo pozove… U tom mestu, misli su mi bile kristalne i čiste, mogla sam tajno da se sastanem sa životom i kažem mu do tančina kako želim da proživim i šta mislim o tome.Nekako, on je uvek kasnio na sastanak, a ja sam budna čekala i sanjarila… Takva je bila ta ljubavna veza… Na završetku, evo i zašto je Banja toliko prijatna… Ljudi su na ulicama pomalo neznani, uzdržani, ali to je i normalno.Malo je to mesto i svako ima neku ulogu u njemu.Da bi se uloge očuvale mora i predstava da traje.Shvatila sam to, pa sam mirno pokušala da pratim… U kućama prirodnost sasvim dolazi do izražaja, bar kod onih koji sa neprirodnošću nikada nisu imali posla.Dopada mi se ta pojava kada ljudi dopuste sebi da budu to što jesu.Ponekad, prepuste se svojoj puti, pa katkad nastane halabuka!Oh, da… Nastane, i to tek tako, kao da nisu ni svesni da su napravili odstupanje od uloge, pa se još i izvinjavaju!Ja bih se samo nasmejala iz srca… To je njihova priroda.To je srčanost onih prolaznika koji su na ulici uglađeni i ponositi.Dobro… Sve ima svoje… Bilo bi i neprirodno da su na ulici svi baš u potpunosti razdraženi nekom čudnom spontanošću… Ovako nas, bar, sve održavaju ti izmišljeni maniri.

Spolja gladac-unutra jadac!

Banja je ušuškana.Mogla bih sada da napišem čitave strane o tome… Ali, umesto nepotrebnog proširivanja utisaka, podeliću sa tobom, samo jedan…

Moraćeš da mi oprostiš što ti ne persiram, ali jednostavno, ne mogu.Ti si sigurno jedan od prolaznika o čije sam se rame makar jednom okrzla, jer, malo je ovo mesto… I mi se sigurno poznajemo… A ako nisi iz Banje, a ti zamisli da si tu negde blizu i bićeš mi beskrajno drag, jer deliš sa mnom moj mali svet, a možda čak i prisnije od toga, možda delimo i ulicu!S toga, mogu ti se javiti ponekad, jer, čudna sam ja… Evo, već si mi drag i već sam te zavolela, kao da sediš do mene dok ovo pišem, a ja se smešim, jer mi se osladila lakoća našeg prijateljstva… I nije rano… Ja sam ti već poverila neke svoje misli, zapažanja i ja te smatram prijateljem!Eto!Tek tako… Heh… Smešan, mali,  amaterski pisac…Zanese se i gotovo!Nećeš se ljutiti…Mlado je i razigrano moje srce, pa se za časak uznemiri i poleti…

Nastaviću tamo gde sam stala…

Da mogu sada nekom stanovniku, gradjaninu nekog drugog sveta da pričam o Banji, svakako bih počela ovako:Postoji jedno malo, divno mesto skriveno iza potočića, pašnjaka, brda, zaseoka.Kupano kišama, zagrevano zvezdama, isijava vanrednom lepotom…

Pa taj stanovnik bi odmah poleteo-zar ne?Ali, hej… Pa ne.. Ne, ne… Ne bih ja to tako dozvolila… Jer bih na kraju svog izlaganja svakako dodala da je sva ta lepota moja… I da je to intimna stvar onih koji u tom mestu žive… Zato, veliki pozdrav:Singarpurcima, Barbadošanima, Rusima, ostrvljanima i preostalim, kopnenim uzorcima ljudske vrste sa kojima sam imala prilike da diskutujem o ovom mestu.Eto im ostatak planete!Neka je grle i ljube, a ja ovo parčence ne dam.Ovde su moji Srbi, moji koreni, moji glumci i moje predstave i ja ne hrlim ka svetskoj pozornici!

Banja je umorna.Pa i jeste… A kako i da ne bude?Svima nama se spava.Svi bi mi najradije zaspali ušuškani u Banji, pa se pokrili godinama i vremenom… Ali, neki od nas je sada i napuštaju.Uhvatio nas život za rukave, pa vuče na sve strane i ne pušta!I sada tu pospanu staricu moram da napustim… Teška srca… No, dobro… Život je pobeda!To iziskuje i nešto žrtve…

Banja je istrošena.E, tu dolazimo do onog raskošnog spektra, čitaoče, ti i ja.Tu otvaramo srž, pa točimo sokove u potocima… Ko je istrošio Banju?Šta je istrošilo našu kraljevsku lepoticu?Kako je pala u postelju svojih domaćina koji je uzaludno leče?Znaju li oni nešto o tome?Hoće li nam reći?

Okani se toga, čoveče…Sve je to politika… Mutna posla… Nije to za prijateljski razgovor… Vidiš li da o njenoj lepoti mogu pričati neuporedivo više od njene sumornosti i dotrajalosti?Možda zato što neću da se mirim sa tim da je njen pun cvat sada samo slučajna, nenamerna pojava…

Njene uličice, šarene i trošne, u kojima bi uvek znao šta te čeka iza ćoška, postale su nekako duge, razvučene u nepovrat, pa te teraju da dobro promisliš kud si pošao, jer i ćoškovi postaju misterije… Zato, kada sam počela da pišem, nagon me je po inerciji navodio da pišem u prošlom  vremenu… Valjda je to ta lepota, dok je sveža i mlada, sočna, pa te vuče ka sebi, a tebe razum okreće na drugu stranu i govori:“Pogledaj!“

Zaneseš se dok tu ostarelu lepoticu gledaš u oči, pa želiš sve da joj priznaš najednom, ali te u jednom trenutku ostavi da zanemiš i da te bude pomalo stid bilo šta i da kažeš.Tako je i mene sad, pomalo, stid, jer bi jedan Andrić Banju uhvatio pod ruku, pa je šarmatno i gospodski izveo na književni  presto.A ja nemam, niti mogu imati takav pristup… Ja pišem kao neko dete zaneseno svojom zbrkom razmišljanja, pa me je u nekom trenutku pomalo sram zbog toga… Pišem, pa zastanem, a srce mi je u grlu, oči nakvašene suzicama i mnogo me toga eto, boli…  Lepota me često potrese, pa zadrhtim kad prolaznost kruži oko nje… Samo mogu da joj kažem:“Ne daj se!“

A ti, čitaoče, najbolje bi bilo da čitaš u prolazu, onako ovlaš, da ne počneš da razmišljaš o tome koliko je ulica duga kada koračaš njom, već bolje pogledaj u lice onome pored koga prolaziš, možda baš to bude tvoj prijatelj.A ako se okrzneš o mene u  neko mirisno proleće ili početkom ove ili neke druge zime, samo se nasmej i nastavi dalje… ja ću, pak, svakako razumeti.Sada si moj prijatelj, iako, ja tvoj možda nisam…


BOGINJA U DEIR-EL-BAHRIJU

TI SI SAZDANA OD MUNJA I VETRA
OD BREZOVE KORE OD ŠAPATA PRIRODE OD PURPURA ZORE

UČINIĆU NEŠTO A DA TO NI NE ZNAŠ
SARKOFAG SKROJIĆU OD SUVOG ZLATA I MEDA
KOMADIĆIMA NEBA ZASUTI GROBNICU FARAONSKU
I OD ISTOG PESKA PODIĆI TI STATUU
NE BI LI BILA MOJA
BOGINJA U DEIR-EL-BAHRIJU

TVOH HRAM IZLIĆU OD EGIPATSKOG BLAGA
ČUVAĆE TE OD SVIH NAJSTRAŠNIJA STRAŽA
NOVA VERA NASTAĆE I BIĆEŠ SVETA TAJNA
KLANJAĆE SE MNOGI OD SOPSTVENOG SRAMA
SVIM PROROCIMA NAREDIĆU DA ZBACE SVOJU MANTIJU
JER JA VERUJEM U BOGINJU U DEIR-EL-BAHRIJU

UČINIĆU NEŠTO A DA TO NI NE ZNAŠ
U KIŠI KISTOVA TRAŽIĆU JEDNU SUZU TVOJU
KAD JE NAĐEM IZLIĆU JE
U MERMER U SREBRO U BRONZU
JEDNOM RUKOM LOMIĆU TVOJE SVETOVE ŠTO GINU
DRUGOM KRASIM SARKOFAG
DOK BUBE JEDU TMINU

TI SI BOŠANSKA DEVOJČICA OD BREZOVE KORE
PREDIVNA NIMFA SATKANA OD ZVUKA PUCKETAVE SMOLE
ZATO POGASIĆU BAKLJE STO SE S MRAKOM BORE
OTERATI SUNCA ŠTO SE SVETLOM POJME
OBOJITI NOĆI PLAVIM BOJAMA ŠTO LIJU
NE BI LI SPAVALA BOGINJA U DEIR-RL-BAHRIJU

UČINILA SAM NEŠTO A DA TO NI NE ZNAŠ
MOLILA SE NOĆU U SRED GOLOTINJE SVE
NAŠE VRTOVE KROJILA BAS U SVAKOM ĆOŠKU
VEROM U NAS CELIVALA TUŽNE EGIPATSKE SNE
A ONI NEĆE DA SLAŽU NITI DA SAKRIJU
SLOBODNO IH PITAJ REĆI ĆE JER ZNAJU
DA VOLIM LEPU BOGINJU U DEIR-EL-BAHRIJU


Дизајнирајте овакво веб-место уз помоћ WordPress.com
Започни