Oduvek sam hteo da budem
naucnik,
ali ne onaj u mantilu, sto presipa
iz supljeg u prazno,
vec onaj koji misli satima, danima,
godinama i zivotima i
gubi se u svojim mislima,
gubeci razum,
a nalazeci istinu.
Hteo sam da znam sve
sto bih stigao znati,
hteo sam pomoci drugima,
bez,meni znanog,motiva;
Sada znam da je to istinski motiv,
kada motiva nema,
inace je sve izracunato, tamo negde,
u coskovima uma.
Treba racunati i brojati sve dok
brojevi imaju znacenje.
Onoga trenutka kada logika
i dosadasnji sabloni
prestanu,
tada nastaje cudo i
tada nalazimo odgovore.
Ti odgovori,
zatvaraju mnoga vrata,
ali otvaraju druga koja su nam
jos manje znana
i ti odgovori
nikada nisu konacni.
Samo jedna stvar na svetu
jeste konacna i
iz nje polazi sve,
sto pocinje i zavrsava i
njoj se uvek vraca.
To je ljubav,
u svim oblicima i velicinama,
jedini,do sada, neukrotivi i neobjasnjivi
vid energije,
koja je zapravo pokretac svega:
Bas kao sto je veliki Ajnstajn
govorio svojoj cerci,
u svojim pismima.
Kada covek shvati sta
pokrece i zaustavlja
i zbog cega se sve oko njega i
u njemu dogadja,
onda sve postaje lako i jasno,
sve se raslojava na osnovne
oblike,linije,tacke,brojeve i slova,
pa i sam covek.
Sve postaje nista i
nista postaje sve,
u jednom treptaju,
koji traje zauvek i
covek odjednom razume da
istinski postoji samo,
kada se ljudska mera za promenu,
poznatija kao vreme,
uspori ili zaustavi.
Ko je onda usporio,
ili ubrzao vreme,
ako ne sam covek?
Isti taj covek je
slagao sve druge ljude,
rekavsi im da vreme postoji,
time ih ogranicivsi na zivot,
stavljajuci njihove duse u kutije,
u kojima glume zivot.
Covek je ubedio ljude
da smrt postoji,
iako ne zna
sta se “posle“ zbiva,
time dajuci zivot smrti,
iako ni svojom smrcu ne moze
dokazati smrt,
jer nam ne moze reci gde je,
sta je, kako je i da li je
let bio prijatan.
Da covek ne zna za pojam smrti
i da se covek seti sta je bio,
pre nego sto su mu rekli da je dosao
iz pecine,
glup
i jos pre nego sto su mu rekli da je tucao kamen,
ne bi li nahranio sebe i bliznje,
on bi spiritualno uzdigao sebe do mesta,
gde ne postoji visina i nizina,
do mesta koje nije mesto i do zivota,
koji nije zivot…
Za nas ljude.
Posle svega i pre mnogo cega,
morao bih jos jednom da stanem i da se
iskreno zapitam,
da li mi zaista mozemo
da se nazivamo ljudima?
Da li je moguce da su nas toliko
dobro i savrseno lagali,
da je sredstvo postalo cilj zivljenja
i da je sve, bas kao i to, okrenuto naopako,
pa time i ljudski zivoti postaju samo duga smrt?
Ja ne bih jurio za novcem,
moci,slavom ili dobrom reci u drustvu,
a pravo da vam kazem,
ne bih cesto jurio ni za recima,
vec bih malo slusao sta ove reci,
sto jure i odjekuju u meni,
imaju da nam kazu.
Filip Veljkovic
04:20
20.01.2020.