Latest Entries »

Moglo je biti, ali nije

Okovao nas sneg i led, iznenadi nas u januaru! Nedelja, savršen dan za odmaranje, čitanje knjige. Trebalo je da dopišem tri znaka za nedeljni horoskop, objavim, gasim računar, krevet i knjiga.

Misli moje.

Želje moje.

Sve ja to tako uredim, legnem da čitam.

Napade me misao da treba da spremim nešto da se jede za sutradan, a da nije meso, sarme, ruska… smučilo mi se više. Imam bundevu, potaž ću da napravim. Izađem na terasu i naletim na cveklu koju sam kupila ne znam kad. Da napravim ono Mihailovo, rekla je da je super. Imam i jabuka, mogla bih lenju pitu da pomešam s bundevom, lepše je.

Kreće akcija, a mojoj glavi, brzo ću ja to.

Operi bundevu, osuši bundevu. Uključi rernu, jer nema šanse da je oljuštim, presečem, bilo šta – a da se ne ubijem pritom i ne uradim ništa. Metnem je u rernu.

Peri cveklu, suši cveklu, ljušti cveklu, seckaj cveklu na kockica – na sve su komadi ličili osim na kocke. Vadi pek papir, seci ga za pleh. Odokativna metoda je bio mali pleh. Kur. Pola mi nije stalo. Vadi drugi pleh, seci papir, preruči cveklu, ispade onaj krljotak od plehčića kao kada je nekada kada su meso uvijali u masan papir, otvoriš, a ono curi krv. Baci papir, bocni bundevu, peri pleh. Izvadi bundevu, muni cveklu. Nek’ se ’ladi. ’Cvekla se peče kao krompir’ – rekla mi Mihailo.

Idem da čitam bokte, propade mi dan!

Čitala ja, ležala, jedno po’ sata. Dik’se, pipaj bundevu. Pro’ladila se. Ljušti krompir, luk, šargarepu, muni u vodu da se kuva. Ljušti bundevu, odvajaj semenke, ostalo u šerpu da se kuva. Ostav’ malo za lenju pitu, akooo mi dune da je pravim.

Kuva se potaž, gotova cvekla.

Zovi Mihaila drugi put da mi kaže šta beše ide u taj recept, jerbo se oduševila sa tom salatom, obrokom, štagod.

  • Šta ti ide u onu cveklu?
  • Aha, u Tržnom centru sam.
  • Reci mi bre, na netu osamsto recepata, ne znam šta valja.
  • Ide ti sir, aćeto, orasi, maslinovo ulje.
  • – A, so?
  • Naravno.
  • Danke ti.

Odakle mi aćeto, imam obično sirće, odakle mi maslinovo ulje, imam suncokretovo. Tako ću i da napravim.

Rk cveklu u činiju, so, sir, sirće, ulje i seckaj orahe odozgor.  Porozilo sve, sipam Mici i meni za degustaciju.

Onaj potaž se još kuva.

Žvaćemo nas dve, lepo jebote, au. Sipaj još. Bez ’leba smo jele. Ubismo se.

Aj sad na potaž. Vadi štapni mikser, isključi sijalicu, uključi štap, u šerpu drrrr, drrr. Vadi, muni u sudoperu. Dodaj so, biber, peršuM. Mešaj, dodaj pavlaku za kuvanje. Gotov potaž jebote.

’Oće Mica i to da degustira. Sipaj joj. Srče Mica i sve cokće, ukće kako je dobro.

Peri sudove. Moram i đubre baciti stokuraca ima unutra. Obuvaj čizme, ratnu opremu navlači i pravac kontejner.

Odo’ ja opet da čitam. Već je deset uveče bokte.

Mogla bih lenju pitu kad sam već ostavila bundevu.

Ustaj opet.

Vadi mast da se otopi, nema brašna tamo gde stoji, nego se zavlači i izvlači iz male pampukovice.  Vadi jaja, jogut, prašak za pecivo. Uzmi jabuke one  kisele zelene što mi je kuma dala jer ko god joj dođe u posetu, pala je na poslu –  puče butna kost, menjali joj kuk, donese joj jabuke. Ta priča je već sranje za sebe. Išla sam s kadadžijom da joj seče kadu za kupanje u pola 8 ujutro, eeeeeej. Ljušti kumine jabuke. Onda ide deo koji najviše mrzim da radim. Rendaj jabuke, drke drke.. aupič. Mislila sam da se izvučem da ih stavim sirove, al kur, pocrne u roku od odmah. Vadi vok sipaj ulje, mora se pržiti. Neću šećer da stavljam, imam malo džema od šljiva, to ću da munem, a imam i suvo grožđe. Vadi ga iz donje papmukovice opet, potopi u vruću vodu, mešaj jabuke, rendaj jabuke, svetijebem, a testo nisam ni počela.

Drljaj testo, vadi veći pleh, seci pek papir, gužvaj kako je rek’o lepi Brka kad neće da legne ko čovek gde mu se kaže. Sipaj testo, odokativna metoda da bude lapo- lapo. Ređaj jabuke i bundevu sa džemom i  suvim grožđem,  ček i neki orah da munem biće lepše. Vadi orahe, seckaj orahe. Poređah sve. Muni u rernu.

Iza, sudopera kao aždaja zinula u mene, puna do vrha. Pa majku ti jebem.

Peri sudove, meći na krpe, ubrus, ne može sve stati na cediljku.

Brate mili, onda se setih da nemam smotane cigare. Jebemte živote, ogrado od Brankovog mosta (Amicova uzrečica koju sam usvojila). Pušiti se mora!

Vadi duvan, rizlu, filter, tabakere, tacnu, sedi motaj s pogledom na rernu. Trči tamo – trči vamo.

Saga se završila oko 1 ujutro, lenja pita, duvan još nije, motala sam i dalje za celu nedelju.

Lenja pita savršena, života mi. Samo mi nije jasno što je zovu lenja, kad i oko nje ima posla koliko nećeš.

Pritom sam sve vreme ukočena u lumbalnom delu kičme. Vratolomije su bile sjajne. Nerv kida, boli, zateže nogu, krk brufen, mast ovu ili onu i u kuhinju.

I, da me čovek pita koji mi je đavo sve to trebalo, ne znam.

Posle kažu đavo nam je kriv, jes’ šipak. Naši izbori su krivi. Ko me tero da sve to radim krljava. Ja samu sebe.

Kažem ja lepo, svi mi živimo svoje izbore. Nema tu ni đavola ni bilo koga drugog.

Kako neko može da bude kuvar, neka mi to lepo kaže.

Svima nama što kuvamo skoro svakodnevno treba dati penziono, socijalno, radni staž i još spomenik na Terazijama!

Ratne profiterke

Mnogo smo bili jadni, bedni, siromašni.

Mnogo.

Daca i ja smo sve delile po pola. Jednu farbu za kosu da se obe ofarbamo, jedan blanš da obe izvučemo pramenove, zato nam i dan danas ne treba frizer osim za šišanje. Jedna krema za lice po pola, jedan lak za nokte da maže jedna, pa druga. Majice, bluze, uloške, šampone, regeneratore… sve smo delile. Tako nam je bilo jeftinije. Sećam se da je jednom rekla:

– Da može karmin i njega bi delile na pola.

Sve ovo je bilo s ciljem da imamo bar malo dostojanstva, da ličimo na normalne devojke – doduše ona je već bila udata i imala Acu – njoj je bilo još teže.

Tokom bombardovanja nju je pozvala poznanica da uzme ključ od stana koji je iznajmljivala, jer su stanari izašli. Ona nije živela u Beogradu, a stan je kod nas u kraju. Išle smo zajedno da uzmemo ključ od komšija i proverimo da li je sve u redu u stanu.

Bangladeš je bio unutra. Krenule smo da sređujemo i skupljamo đubre. Skontale smo da je tu stanovao neko ko je imao dosta love. U jednoj fioci je bilo puno tanga gaća. Smejale smo se u fazonu – snajka pobegla bez gaća. U drugoj je bila gomila maskara. Hjaooooooo, mi tada nismo imale para za maskaru. Ako je ostavila, možemo da uzmemo. Jel tako – tako je. Sele smo na krevet i otvarale skupe maskare, sve firmirane. Svaka je bila suva, ali skroz.

– Pa jebem joj mater što je skupljala prazne maskare.

– Krava jedna u tangama.

Bacile smo ih zajedno s gaćama. Bilo je praznih bočica parfema, u jednoj fioci zlatna ogrlica – skupa neka do bola. To smo ostavile. Jebiga, setiće se da je ostavila.

Prešle smo u kuhinju punu kesa, punu alkohola nekog – koji smo lepo uzele, ko je jebe.

U kupatilu pene za tuširanje, mleka za mackanje – to nismo videle godinama. A mirišu u pizdu materinu. I to smo apile. Ko je jebe što nije ponela.

A, na terasiiiii jelka i pune kese nakita za jelku. Kakvi su to ukrasi bili! Pale smo u nesvest od sreće. Najzad ćemo promeniti ukrase iz triesšeste. I to smo uzele. Đubreta tri tone. Sve smo skupile za bacanje. Ona nije ni izlazila na terasu od Nove godine garant. Otvori vrata, ostavi đubre i zatvori vrata.

Prebrisale smo stan, zategle krevete, prašinu i tako to, zvale gazdaricu na stan i rekle joj sve. I za krađu.

– Ako ste, uzmite sve što vam se sviđa. Hvala vam što ste mi sredile stan, mogu opet da ga izdam kad prođe ovo sranje.

Daca i ja sa trista kesa smo krenule napolje, bacale đubre i onda srećne krenule kod nje, da vidimo šta smo uzele.

Ni jedna nije zaboravila to veče, često se setimo svega.

– Koje smo mi ratne profiterke jebote!

– Bole nas đokulander baš!

Koja je šta rekla nije važno.

Otišle smo kod nje i počele da vadimo ukrase za jelku. Kao deca, našoj sreći nije bilo kraja. Pa vidi ovaj, a gle ovaj kako je lep, a vidi ovaaaaaaaaj, zeleni je za tebe…

Kako smo bile srećne, a jadne.

Pene, mleko za telo, alkohol – sve smo delile na ravne časti!

Podelile smo lopovski plen, jedva čekale Novu godinu da stavimo nove ukrase na jelke od neke budžovanke.

Nova 2000 je donela promene na našim jelkama, u državi – a u stvari se ništa nije promenilo.

Delimo i dalje sve na pola. Ljubavi najviše.

Delimo se i mi na pola.

I, sve je jadno i tužno, a stigla još jedna Nova godina.

Mislim, nije sve – a jeste.

Koncert

Pre ne znam koliko godina, poklon za rođendan je bio koncert Josipe Lisac, u Sava Centru. 14.2. kad je moj i njen rođendan. Ljubimica zbog toga i pesama.

Pomisao je bila baš lepa. Iako ne mogu da se setim ko je kupio karte. Jerbo sam se mnogo iznervirala.

Aj što nije skinula farbu za kosu kad je izašla na binu, to je njen fazon.

Dakle, draga Josipa je zavijala dva sata – a između su muzičari drljali gitaru do besvesti.

Krene ona da peva, pa se onda zaroka ououuuuaaauuu, eeeeeioouuu… bože hoćeš li izgovoriti reč pesme svetejebalo.

Moju najdražu ‘O, jednoj mladosti’ sam ispizdela.

– Tkooooooo znaaaaaaaaaooouuuooooo- idi u tri pičke materine pevaj. Moždaaaaaaaaaaaaa na meeeeeeououououuuu, a sve krivi usta.

Pola pesama nisam provalila šta je pevala.

Izdosađivala sam se za medalju. Mislim da je Daca zaspala. Psovala sam s Pogolemom, Mihailo mi se smejala.

Najveći fazon je kuma, koja je zalutala na koncert sa njenom ekipom, na moje pitanje kako ti je bilo, odgovori:

– Super.

Šta joj je bilo super da mi je znati!

Brate, znamo da znaš da pevaš, šta se dokazuješ i zavijaš uočeš i ostalo.

To je trebao da bude neki džez, bluz šta znam šta je zamislila.

Usrala mi je sve pesme, ali sve.

Na njen koncert nikad više neću otići, slušaću na jutjubu normalne verzije.

Videla sam je malopre u jednoj emisiji, isto je uživo zavijala ‘O jednoj mladosti’, opet sa popizdela i setila se ovoga.

Krivoće

Preterujem često, ne promišljam kupim – videću gde ću da stavim. Konkretno pored knjiga, tu su i slike. Volim da zidovi pričaju, imaju dušu. Slike daju smisao domu. Kad vidim nečiju kuću bez slika ili samo sa ikonama, pomislim kao da sam u bolnici. Naravno da postoje ljudi koje baš zabole za slike, i ja to poštujem. Opet, rađe bih da vidim starinski goblen koji priča neku priču o kući, vlasniku, nego ćosav zid.
Ne smem da kažem koliko slika imam u sobi. I većina veze nema jedna s drugom. Ali, to sam ja. I ja nemam veze sa sobom, takvi su mi i zidovi.
Nije to ni bitno, to govori o haosu u mojoj glavi, a i najviše vremena sam ja u sobi. Svako ko dođe, nekoj je okrenut leđima. A, i znaju me.
I, opet zevam šta bih uzela. Bez obzira što sam nalepila silne crne nalepnice bez reda i smisla, da prelepim ubijene komarce – bljuzge.
Nije ni to problem.
Problem je što je svaka kriva. Kako su se iskrivile nemam pojma. Mislim, ukrivo stoje. Ekserom sam čukala, pa se klate valjda. Kako promaja, vetar dune, tako se iskrive. S početka mi je radila Devica pa sam ispravljala. Sad ih puštam da vise nakrivo.
I, ja živim ukrivo.
Krive slike.
Kriva ja.
Krive knjige.
Kriv mi život.
Krivo mi je srce.
Krivi su mi magneti na frižideru.
Krivo je more.
I ovo je još jedna bezpoentirana priča.
Razmišljanja o krivim kletvama, što bi jedna moja drugarica rekla.
– Šta si se Rajka iskrivila, ko kriva kletva si.