Ознаке
balans, Dete, kreativno ja, lični razvoj, Odrasli, ravnoteža, Roditelj, Slobodno Dete, socijalno ja, suštinsko ja, unutrašnje dete

Kada sam imala dvadeset, dvadesetdve godine, pitala sam se, vozeći se gradskim prevozom i gledajući sva ta izobličena lica i tela zombiranih pedesetogodišnjaka – šta se to čoveku dogodi, pa se ugasi. Prestane da se smeši, srce da mu pevuši. Prestane da oseća, preispituje, svetli. Prestane da obraća pažnju na to kako izgleda, a verovatno i kako živi. Nisam imala odgovor, ali sam sebi čvrsto obeća(va)la da se meni – tako nešto – nikada neće dogoditi! I nastavljala da sebično uživam u svojoj bezbrižnoj mladosti, za koju sam verovala da će večno trajati. Tridesetak godina kasnije, posmatram svoj odraz u prozoru gradskog autobusa. Isto umorno lice i posustalo telo, kakve sam nekada sretala vraćajući se u ranim jutarnjim satima sa žurki. I jedno, i drugo, kao da više nije bilo moje. Ovoga puta znala sam odgovor. Život. Kao i milijardama pre mene, dogodio mi se život.
